Knjiga Urantije

POGLAVLJE 87 -- KULTOVI DUHOVA

• Sekcije
• 1. STRAH OF DUHOVA
• 2. PRIMIRENJE DUHOVA
• 3. ŠTOVANJE PREDAKA
• 4. DOBRI I ZLI DUHOVI
• 5. RAZVOJ KULTA DUHOVA
• 6. PRINUDA I EGZORCIZAM
• 7. PRIRODA KULTIZMA

^{87:0.1 (958.1)} Kult duhova se razvio iz pokušaja da se ublaži prijetnja od loše sreće; primitivni vjerski obredi ovog kulta predstavljaju proizvod tjeskobe prouzrokovane strahom od loše sreće i neosnovanog straha od mrtvih. Niti jedna od ovih ranih religija nije imala mnogo veze s priznanjem Božanstva ili štovanjem nadljudske stvarnosti; njihovi obredi su uglavnom bili negativni, dizajnirani kako bi se izbjegli, protjerali ili prinudili duhovi. Kult duhova nije ništa više niti manje nego osiguranje protiv katastrofe; on nema nikakve veze s ulaganjem u više i buduće prinose.

^{87:0.2 (958.2)} Čovjek je prošao kroz dugu i gorku borbu s kultom duhova. Niti jedna druga epizoda iz cijele ljudske povijesti ne budi toliko sažaljenje kao ovaj prizor čovjekovog žalosnog robovanja strahu od duhova. S rođenjem ovog straha, čovječanstvo je započelo rad na unaprijeđenju svoje vjerske evolucije. Ljudska mašta se otisnula s obala zaokupljenosti samom sobom i ona neće naći novo sidrište sve dok ne dostigne koncept istinskog Božanstva, stvarnog Boga.

1. STRAH OF DUHOVA

^{87:1.1 (958.3)} Ljudi su se bojali smrti zato što su smrt smatrali oslobođenjem duha od fizičkog tijela. Drevni ljudi su na svaki način nastojali spriječiti smrt kako bi izbjegli sukob s još jednim duhom. Uvijek su se pomno brinuli da se duh navede da napusti scenu smrti, da se otisne na putovanje u zemlju mrtvih. Ljudi se se najviše bojali duhova za vrijeme tobožnjeg prijelaza od njihovog oslobođenja u trenutku smrti do kasnijeg odlaska u zemlju duhova, nejasnu i primitivnu ideju pseudo neba.

^{87:1.2 (958.4)} Premda su primitivni ljudi smatrali da duhovi imaju nadnarave moći, teško da su ih smatrali nadnaravno inteligentnim. Služili su se mnogim trikovima i strategijama u nastojanju da prevare i zavedu duhove; civilizirani čovjek još uvijek ulaže veliku vjeru u nadu da spoljašnja manifestacija pobožnosti može zavarati sveznajuće Božanstvo.

^{87:1.3 (958.5)} Primitivni čovjek se bojao bolesti jer je ona često bila preteča smrti. Ako plemenski vrač nije uspio izliječiti oboljelu osobu, bolesnik je obično bio uklonjen iz obiteljskog doma, smješten u manju kolibu ili ostavljen na otvorenom da umre. Kuća u kojoj je nastupila smrt obično je bila uništena; u protivnom su je svi izbjegavali i ovaj je strah isprva stao ne put izgradnji bitnijih građevina. Također je spriječio uspostavu stalnih naselja i gradova.

^{87:1.4 (958.6)} Primitivni ljudi su imali običaj provesti cijelu noć u razgovoru prilikom smrti nekog suplemenika; bojali su se da bi i sami umrli ako budu zaspali blizu leša. Prijetnja od zaraznog oboljenja od leša također je vodila strahu od mrtvih i svi narodi su bez iznimke u različitim dobima prakticirali ceremonije očišćenja osoba koje su došle u kontakt s mrtvima. Drevni ljudi su vjerovali da moraju ostaviti svjetlo pored leša; mrtvo tijelo nikad nije smjelo ostati u tami. U dvadesetom stoljeću, svijeće još gore u smrtnim komorama i ljudi još uvijek sjede pored preminulih. Teško se može reči da je takozvani civilizirani čovjek potpuno eliminirao strah od mrtvih iz svoje filozofije života.

^{87:1.5 (959.1)} No unatoč ovom strahu ljudi su još uvijek pokušavali zavarati duhove. Ako nakon smrti kuća nije uništena, leš je uklonjen kroz rupu u zidu, a ne kroz vrata. Te su mjere poduzimane kako bi se duh zbunio, kako bi se spriječilo njegovo zadržavanje i onemogućio povratak. Ožalošćeni su se vraćali s pogreba zaobilaznim putem, kako ih duh ne bi slijedio. Unatražnim vraćanjem i drugim taktikama su nastojali osigurati da se duh ne vrati iz groba. Roditelj su oblačili dječake u žensku odjeću a djevojčice u mušku kako bi zavarali duhove. Ožalošćeni su nosili odjeću koja je bila dizajnirana kao kamuflaža; odjeća je kasnije trebala pokazati poštovanje prema mrtvima i na taj način smiriti duhove.

2. PRIMIRENJE DUHOVA

^{87:2.1 (959.2)} U religiji negativna nastojanja umirenja duhova uveliko prethode pozitivnim nastojanjima prisile i molitve duhovima.Prva djela ljudskog iskazanja obožavanja imaju obrambenu, a ne štovalačku prirodu. Moderni čovjek smatra da se pametno osigurati od požara; primitivni ljudi su tako mislili da se bilo pametnije osigurati protiv duhova zle sreće. Pokušaji osiguranja ove zaštite čine tehniku i rituale kulta duhova.

^{87:2.2 (959.3)} Vladalo je vjerovanje da su duhovi željeli da ih se brzo "položi," kako bi nesmetano prešli u zemlju mrtvih. Svaka greška ili propust živih pri izvršenju pogrebnog rituala polaganja duha smatrani su uzrokom odgode njihovog putovanja u zemlju mrtvih. Vladalo je vjerovanje da se duhovi ovako ljute, a ljut duh je smatran uzrokom katastrofa, nezgoda i nesreća.

^{87:2.3 (959.4)} Pogrebne usluge vuku prijeklo od čovjekovoj nastojanja da potakne duha-dušu da krene prema svom budućem prebivalištu, dok pogrebna propovijed izvorno daje upute novom duhu kako treba naći zemlju mrtvih. Ljudi su imali običaj ostaviti hranu i odjeću blizu groba da se duh posluži na putu. Primitivni čovjek je vjerovao da je bilo potrebno između tri dana i godinu dana da se "položi duh" - da se navede da napusti blizinu groba. Eskimi još uvijek vjeruju da duša ostaje s tijelom tri dana.

^{87:2.4 (959.5)} Šutnja i žalost su prakticirane poslije smrti kako se duh ne bi privukao kući. Samokažnjavanje - samoranjavanje - je bilo najčešći oblik žalosti. Mnogi napredni učitelji su ovo neuspješno pokušali zaustaviti. Post i drugi oblici samoodricanja su smatrani ugodnim duhovima, koji su se tobože radovali nemiru i nesreći živih dok za ovog prijelaza, prije odlaska u zemlju mrtvih, tobože vrijebaju na žive.

^{87:2.5 (959.6)} Duga i česta razdoblja neakitvnosti koja su pratila periode žalosti bila su jedna od velikih zapreka napretku civilizacije. Tjednima, ako ne i mjesecima svake godine, ljudi su gubili vrijeme u ovoj neproizvodnoj i beskorisnoj žalosti. Činjenica da su nekom prilikom unajmljivali profesionalne naricatelje ukazuje na ritualnu, a ne iskrenu žalost. Dok suvremeni čovjek tuguje pri gubitku bližnjih iz poštovanja i bola, primitivni ljudi su ovo činili iz straha.

^{87:2.6 (959.7)} Imena mrtvih nikad nisu izgovarana. U stvari, često su bila odstranjena iz jezika. Kako su imena na ovaj način postajala tabu, jezik je postajao sve siromašniji. Ovo j e na kraju vodilo velikom broju simboličkih fraza i figurativnih izraza, kao "ime ili dan koji se ne spominju."

^{87:2.7 (960.1)} Drevni ljudi su bili toliko motivirani da se riješe duhova da bi im dali sve čega su bili željni za života. Duhovi su htjeli žene i sluge; imućniji primitivci su očekivali da se uz njih živa pokopa najmanje jedna supruga- sluga. Tako je kasnije nastao običaj da udovica počini samoubojstvo na muževljevom grobu. Prilikom smrti djeteta, imali su običaj zadaviti majku, tetu ili baku kako bi odrasli duh mogao pratiti duh djeteta i brinuti se za njega. A oni koji su na ovaj način dali svoje živote, obično su to činili dobrovoljno; da su ostali živjeti suprotno običajima, strah od duhova bi im oduzeo i onih par užitaka koje su imali za svog primitivnog života.

^{87:2.8 (960.2)} Vladao je običaj da se s mrtvim poglavicom pokopa veliki broj podanika; robovi su ubijani prilikom smrti njihovog gospodara kako bi mu mogli služiti u zemlji duhova. U Borneansu još uvijek ubijaju i pokopovaju kompanjone; žrtvuju robove kako bi ih poslali na put s preminulim gospodarom. Vladalo je verovanje da se duhovi ubijenih osoba raduju kad mogu uzeti duhove svojih ubojica kao robove; ovo je motiviralo ljude da krenu u lov na glave.

^{87:2.9 (960.3)} Duhovi su navodno uživali u mirisu hrane; tako je nekoć vladao univerzalni običaj serviranja hrane na pogrebnimsvečanostima. Primitivna metoda recitiranja milosti prije jela sastojala se u bacanju malo hrane u vatru i mrmljanja čarobnih formula da se umire duhovi.

^{87:2.10 (960.4)} Mrtvi su navodno koristili duhove oruđa i oružja koje im je pripadalo za života. Razbijanje predmeta je bilo isto što i "ubijanje,"oslobađalo je duh koji je išao služiti u zemlju duhova. Imovina je žrtvovana bilo spaljivanjem ili pokopom. Drevni ljudi su imali ogroman pogrebni otpad. Suvremenije rase su koristile papirnate modele i crteže umjesto stvarnih predmeta i osoba pri pogrebnim žrtvovanjima. Civilizacija je postigla veliki napredak kad su rođaci prvi put mogli naslijediti imovinu umjesto njenog spaljivanja ili pokopa. Iroquois Indijanci su uveli mnoge pogrebne reforme. I upravo im je ovo očuvanje imovine omogućilo da postanu najmoćnija crvena rasa sjevera. Moderni čovjek se ne boji duhova, ali zbog snage starih običaja, još uvijek troši velika zemaljska bogatstva na pogrebne rituale i ceremonije.

3. ŠTOVANJE PREDAKA

^{87:3.1 (960.5)} Sve napredniji kult duhova je neminovno vodio štovanju predaka, čiji duhovi predstavljaju prijelazni stadij između svagdašnjih duhova i viših duhova koji su evoluirali u bogove. Rani bogovi nisu bili ništa više nego proslavljeni preminuli smrtnici.

^{87:3.2 (960.6)} Štovanje predaka je izvorno bilo više stvar straha nego štovanja, ali takva su vjerovanja svakako doprinijela daljem širenju straha i štovanja duhova. Pripadnici ranih kultova koji su bili odani štovanju predaka štoviše su se bojali zjevnuti kako pri tome u njih ne bi ušao zao duh.

^{87:3.3 (960.7)} Ljudi su primili običaj usvajanja djece kako bi imali nekoga tko će prinijeti žrtve nakon njihove smrti u ime mira i napretka njihove duše. Primitivni čovjek je živio u strahu od duhova i provodio je slobodno vrijeme u planiranju osiguranja svog duha poslije smrti.

^{87:3.4 (960.8)} Većina plemena su slavila blagdan Svih Svetih najmanje jednom godišnje. Rimljani su imali dvanaest blagdana duha i pratećih svečanosti svake godine. Posvećivali su polovicu godine nekoj ceremoniji povezanoj s ovim drevnim kultovima. Jedan rimski car je pokušao reformirati ove običaje tako što je restriktirao ove blagdane na 135 svake godine.

^{87:3.5 (961.1)} Kult duhova je neprestano prolazio kroz evoluciju. Kako je čovjek počeo stvarati sliku transformacije duhova iz njihove rane nepotpune faze na viši stadij egzistencije, kult duhova se tako na kraju pretvorio u štovanje viših duhova, ako ne i bogova. No bez obzira na različita vjerovanja u više duhove, sva plemena i rase su u nekom periodu vjerovala u duhove pokojnika.

4. DOBRI I ZLI DUHOVI

^{87:4.1 (961.2)} Cjelokupna svjetska religija vuče porijeklo od straha od duhova; od davnina mnoga plemena su se nastavila držati ovog starog vjerovanja u jednu klasu duhova.Učili su da je čovjeka pratila dobra sreća kada su duhovi bili zadovoljni, a zla kad su bili ljuti.

^{87:4.2 (961.3)} Kako je kult straha od duhova nastavio napredovati, došlo je do priznanja određenih viših duhova koji se nisu mogli konkretno identificirati s bilo kojom osobom. Bili su to diplomirani ili proslavljeni duhovi koji su napredovali izvan domena zemlje duhova do viših razina duhovnog svijeta.

^{87:4.3 (961.4)} Pojam dvije različite vrste viših duhova nastavio se razvijati sporo ali sigurno po cijelom svijetu. Ovaj novi dualni spiritizam se nije morao širiti od plemena do plemena; javio se nezavisno po cijelom svijetu. Kad se radi o utjecaju bilo koje ideje na ekspanzivni evolutivni um, njena snaga ne počiva u stvarnosti ili razumnosti njenog sadržaja, već u vividnosti i univerzalnosti njene neposredne i jednostavne primjene.

^{87:4.4 (961.5)} Još kasnije čovjekova imaginacija je stvorila koncept dobrih i zlih nadnaravnih činitelja; neki duhovi nikad nisu evoluirali do razine dobrih duhova. Rani monospiritism straha od duhova postupno se razvio u dualni spiritizam, novi koncept nevidljive kontrole zemaljskih poslova. Čovjek je konačno imao predstavu o dobroj i zloj sreći kao djelovanju dvaju različitih agencija. A od ove dvije klase, smatrao je da je ona koja je upravljala zlom srećom bila aktivnija i brojnija.

^{87:4.5 (961.6)} Kad je konačno došlo do sazrijevanja ideje dobrih i zlih duhova, ova je doktrina postala najraširenije i najustrajnije religiozno vjerovanje na svijetu. Ovaj je dualizam predstavljao veliki religijsko- filozofski napredak kako je omogućio čovjeku da objasni i dobru i zlu sreću, dok je čovjek u isto vrijeme mogao vjerovati u nadljudska bića koja su do neke mjere bila dosljedna u svom ponašanju. Čovjek je mogao računati na to da su viši duhovi mogli biti dobri ili zli; više nisu bili temperamentalni kao rani duhovi monospiritizma većine primitivnih religija. Čovjek je konačno bio u stanju zamisliti nadljudske sile koje su bile dosljedne u svom ponašanju, što predstavlja jedan od najbitnijih otkrića istine u cijeloj povijesti evolucije religije i napredovanja ljudske filozofije.

^{87:4.6 (961.7)} Evolutivna religija je, međutim, platila ogromnu cijenu za ovaj koncept dualnog spiritizma. Čovj ekova rana filozofij a je bila u stanju pomiriti postojanost duha s nestalnostima zemaljske egzistencije jedino uz pomoć pretpostavke o postojanju dvije vrste duhova, dobre i zle. I dok je ovo uvjerenje čovjeku omogućilo da pomiri nepostojanost sreće s konceptom postojanih nadljudskih sila, ova je doktrina otežala religioznim ljudima spoznaju kozmičkoj jedinstva. Bogovima evolutivne religije obično su stajale na put sile tame.

^{87:4.7 (962.1)} Tragedija u svemu tome počiva u činjenici da u vrijeme kad su ove ideje sazrijevale u čovjekovom primitivnim umu, na svijetu nije bilo zlih ili neskladnih duhova. Ova nesretna situacija se nije javila do Kaligastijine pobune i trajala je jedino do Duhova. Ideja dobra i zla kao supostojećih kozmičkih sila i danas je vrlo živa u ljudskoj filozofiji; većina svjetskih religija još uvijek u sebi nosi ovaj stari kulturni biljeg koji je povezan s pojavom kulta duhova.

5. RAZVOJ KULTA DUHOVA

^{87:5.1 (962.2)} Primitivni čovjek je smatrao da viši i niži duhovi imaju gotovo neograničena prava, ali ne i dužnosti; vjerovali su da su sa stanovišta duhova ljudi imali mnoge dužnosti, ali ne i prava. Ljudi su smatrali da ih duhovi promatraju s visine i da neprestano nalaze primjedbe čovjekovom izvršenju duhovnih dužnosti. Vladalo je opće uvjerenje da duhovi traže neprestanu žrtvu od ljudi kao cijenu njihovom ne miješanju u ljudske poslove, tako da je svaka nezgoda smatrana djelom duhova. Rani ljudi su toliko strahovali da ne previde iskazati štovanje nekom bogu da su, nakon polaganja žrtava svim poznatim duhovima, nastavili polagati žrtve "nepoznatim bogovima," za svaki slučaj.

^{87:5.2 (962.3)} I tako je za kultom nižih duhova uslijedio kult naprednih i relativno složenih duhova, služenje i štovljenje viših duhova koji su s vremenom evoluirali u čovjekovoj primitivoj imaginaciji. Vjerske svečanosti moraju držati korak s duhom evolucije i napretka. Ovaj prošireni kult nije bio ništa drugo nego umjetnost samoodržavanja uvjetovana ljudskim vjerovanjem u nadnaravna bića, čovjekova prilagodba okružju duha. Industrijske i vojne organizacije predstavljaju prilagodbu prirodnim i društvenim okružjima. Brak se javio kao odgovor na potrebe biseksualnosti, dok se religiozna organizacija javila kao odgovor na vjerovanje u više sile duha i duhovnih bića. Religija predstavlja čovjekovu prilagodbu vlastitim iluzijama o misterioznosti dobre i zle sreće. Strah od duhova i prateće štovljenje su usvojeni kao zaštita od nesreće, polica za osiguranje prosperiteta.

^{87:5.3 (962.4)} Primitivni um vjeruje da se dobri duhovi bave svojim poslom, da ne traže velike izdatke od ljudskih bića. Zli niži i viši duhovi su ti koje čovjek mora umiriti. Primitivni narodi su tako obraćali više pozornosti zlim nego dobrim duhovima.

^{87:5.4 (962.5)} Ljudski prosperitet je navodno naročito provocirao zavist zlih duhova, a njihova metoda odmazde je tobože počivala u djelovanju urokljivog oka. Ova faza kulta koja je bila povezana s idejom izbjegavanja duhova jako se zanimala za makinacije urokljivog oka. Ovaj se strah proširio po gotovo cijelom svijetu. Lijepe žene su se pokrivale velom kako bi se zaštitile od urokljivog oka; nakon toga su i mnoge druge žene koje su htjele da ih drugi smatraju lijepim usvojile ovaj običaj. Zbog ovog straha od zlih duhova, djeci je rijetko bilo dopušteno biti vani kad padne mrak, a rane molitve su uvijek tražile da ih se "izbavi od urokljivog oka."

^{87:5.5 (962.6)} Kur'an sadrži cijelo poglavlje posvećeno urokljivom oku i čarobnim vračanjima, dok su Židovi također u njega vjerovali. Cjelokupan falički kult je nastao kao metoda obrane od urokljivog oka. Vladalo je vjerovanje da su organi reprodukcije bili jedini fetiš koji mu se mogao suprotstaviti. Iz urokljivog oka je poteklo prvo sujevjerje o prenatalnom markiranju djece, materinskom biljegu, a kult je u jedno vrijeme bio gotovo univerzalan.

^{87:5.6 (963.1)} Zavist je duboko ukorijenjena ljudska osobina koju je primitivni čovjek pripisao svojim ranim bogovima. I isto kao što je čovjek nekoć pokušao zavarati duhove, tako ih je ovom prilikom pokušao obmanuti.Ljudi su govorili: "Ako su duhovi ljubomorni na našu ljepotu i blagostanje, mi ćemo se izobličiti i nećemo govoriti o svom uspjehu." Rana poniznost nije bila stvar skromnosti, već pokušaj zavaravanja i obmane zavidnih duhova.

^{87:5.7 (963.2)} Kako bi spriječili ljubomoru duhova na ljudsko blagostanje, ljudi su usvojili običaj vrijeđanja neke sretne ili drage osobe ili predmeta. Ovako se razvio običaj čovjekovog skromnog uzvraćanja na komplimente upućene njemu ili njihovoj obitelji i ovo je s vremenom evoluiralo u učtivu skromnost, suzdržanost i pristojnosti. U skladu s ovim motivom, postalo je moderno izgledati ružno. Ljepota izaziva zavist duhova; ona svjedoči o grešnom ljudskom ponosu. Divljak je tražio ružna imena. Ova značajka kulta izvorno predstavlja veliku zapreku unaprijeđenju umjetnosti i dugo drži svijet u tmini i ružnoći.

^{87:5.8 (963.3)} Pod kultom duhova, život je u najboljem slučaju bilo igra ruleta, kockanja duhova. Čovjek nije vidio bolju budućnost kao rezultat rada, poduzetnosti i talenta, izuzev ukoliko je njima mogao ispoljiti utjecaj na duhove. Ceremonije umirenja duhova predstavljaju teško breme i čine život dosadnim i nepodnošljivim. Iz stoljeća u stoljeće i iz generacije u generaciju, narodi su tražili načina da poboljšaju ovu doktrinu nadduha, ali se još ni jedna nije usudila da je u potpunosti odbaci.

^{87:5.9 (963.4)} Čovjek je proučavao namjeru i volju duhova analizom proricanja, znakova i predskazivanj a. Tumačio j e tobožnj e poruke duhova gatanjem, proricanjem, vračanjem, iskušenjima i astrologijom. Cijeli kult je bio osmišljen kako bi čovjek umirio, zadovoljio i potkupio duhove ovim prikrivenim mitom.

^{87:5.10 (963.5)} I tako se razvila nova i proširena svjetska filozofija koje se sastoji od:

^{87:5.11 (963.6)} 1. Dužnosti - Onoga što je čovjek trebao učiniti kako bi mu duhovi bili povoljno naklonjeni ili ono bar neutralni.

^{87:5.12 (963.7)} 2. Prava - Ispravnog ponašanja i obreda kojima čovjek nastoji privoliti duhove da djeluju u njegovu korist.

^{87:5.13 (963.8)} 3. Istine - Ispravnog razumijevanja i stava prema duhovima, te tako i prema životu i smrti.

^{87:5.14 (963.9)} Nije to bilo jedino iz znatiželje što su stari ljudi nastojali saznati budućnost; htjeli su izbjeći zlu sreću. Proricanje nije bilo ništa drugo nego čovjekov pokušaj da izbjegne nevolje. U ovo doba, čovjek je vjerovao u proročanstvo snova, dok je sve što je bilo neobično smatrano znakom. Civilizirane rase i danas pate od prokletstva vjerovanja u znakove, predskazanja i druge sujevjerne ostavštine naprednije faze ovog starog kulta duhova. Čovjek se sporo, vrlo sporo, oprašta od metoda pomoću kojih se postupno i bolno uspinjao evolucijskom ljestvicom života.

6. PRINUDA I EGZORCIZAM

^{87:6.1 (963.10)} Dok je čovjek vjerovao jedino u duhove, vjerski obred je bio osobniji i manje organiziran, dok je priznavanje viših duhova zahtijevalo upotrebu "viših duhovnih metoda." Ovaj pokušaj unaprijeđenja i razrade vještina umirenja duhova neposredno rezultira stvaranjem obrane od viših duhova. Čovjek se uistinu osjećao bespomoćnim pred mahnitim silama koje su navodno upravljale zemaljskim životom i nastojao je pronaći neko kompenzativno usklađenje kojim bi ublažio svoj osjećaj inferiornosti, neku metodu kojom će umanjiti rizike s kojima se suočavao u jednostranoj borbi čovjeka sa svemirom.

^{87:6.2 (964.1)} Na samom početku kulta čovjekova nastojanja da utječe na djelovanje duhova svodila su se na pokušaje njihovog umirenja plaćanjem mita kako bi se riješio zle sreće. Kako je evolucija kulta duhova napredovala sve do pojave koncepta dobrih i zlih duhova, ove su se ceremonije okrenule u smjeru pozitivnih nastojanja, pokušaja da se primami dobra sreća. Čovjekova religija tako više nije bila posve negativistička; dok je nastavio s pokušajima da pridobije dobru sreću, čovjek je uskoro počeo smišljati metode kojima će natjerati duhove na suradnju. Religiozni ljudi više nisu bili bespomoćni pred neprestanim zahtjevima fanstazmičkog svijeta duha koji nije bio ništa drugo nego plod njegove mašte; divljak je počeo smišljati metode kojima će prisiliti suradnju duha i prinuditi ih na pomoć.

^{87:6.3 (964.2)} Čovjekovi prvi napori su bili usmjereni na obranu protiv duhova. Kako je vrijeme prolazio, živi su počeli smišljati metode otpora protiv mrtvih. Razvijene su mnoge metode kojima je čovjek nastojao zastrašiti ili protjerati duhove, među kojima navodimo slijedeće:

^{87:6.4 (964.3)} 1. Odsijecan e glave i vezivanje tijela u grobu.

^{87:6.5 (964.4)} 2. Kamenovanja kuće nakon smrti.

^{87:6.6 (964.5)} 3. Kastracija leša slamanjem nogu.

^{87:6.7 (964.6)} 4. Zakopavanje kamenjem, jedan izvor modernog nadgrobnog spomenika.

^{87:6.8 (964.7)} 5. Skorija metoda kremiranja kako bi se spriječilo djelovanje duhova.

^{87:6.9 (964.8)} 6. Bacanje tijela u more.

^{87:6.10 (964.9)} 7. Tijelo je bilo ostavljeno da ga pojedu divlje životinje.

^{87:6.11 (964.10)} Duhovi su navodno voljeli tišinu i bježali od buke; ljudi su ih tjerali vikanjem, zvonjavom zvona i bubnjanjem; ove stare metode su još uvijek dio procesa "bdijenja." Čovjek se dalje mazao smrdljivim preparatima u namjeri da odbije neželjene duhove. Slikao je izobličene predstave preminulih kako bi se duhovi prenerazili kad vide svoju sliku poslije smrti. Smatrao je da psi mogu namirisati prilaz duhova, tako da je zavijanje tumačio znakom njihove blizine; isto je bio slučaj s kukurikanjem pijetla.Ovo je vjerovanje ovjekovječeno u korištenju pijetla kao vjetrokaza.

^{87:6.12 (964.11)} Voda je smatrana najboljom zaštitom od duhova. Sveta voda je bila bolja od svih drugih oblika, voda u kojoj su svećenici oprali noge. I vatra i voda su smatrani nepropustivim zaprekama koje spriječavaju prolaz duhova. Rimljani su tri puta nosili vodu oko leša; u dvadesetom stoljeću mrtva tijela se posipaju svetom vodom, a pranje ruku na groblju još uvijek ulazi u sastav židovskih rituala. Krštenje je nastalo kao proizvod rituala vode; primitivno kupanje je bilo vjerska ceremonija. Kupanje je tek u novije vrijeme postalo sanitarna praksa.

^{87:6.13 (964.12)} Čovjek je nastavio s pokušajima prinude duhova; kroz vjerski obred i druge običaje nastavio je pokušavati da iznudi njihovu suradnju. Egzorcizam je upošljavanje jednog duha bilo da kontrolira ili da protjera druge, a ove taktike su imale za cilj da zastraše duhove i utvare. Koncept dualnog spiritizma koji prepoznaje dobre i zle sile nudi čovjeku pogodnu priliku da pokuša okrenuti jednu silu protiv druge, jer ako snažan čovjek može poraziti slabijeg, tako i snažan duh može dominirati nad slabijim. Primitivno psovanje predstavlja koerciju koja ima za cilj da zastraši manje duhove. Ovaj običaj se kasnije proširio na bacanje kletvi na neprijatelje.

^{87:6.14 (965.1)} Čovjek je dugo vjerovao da vraćanjem starim običajima može prisiliti duhove i polubogove da djeluju u njegovu korist. Moderni čovjek se još uvijek koristi ovom taktikom. Ljudi se obraćaju jedan drugom svagdašnjim govorom, dok se prilikom molitve vrate starijem stilu iz prošlih generacija, takozvanom svečanom govoru.

^{87:6.15 (965.2)} Ova doktrina također objašnjava mnoge religijsko-ritualne reverzije seksualne prirode, kao što je prostitucija u okviru religije. Po nekim vjerovanjima, ove reverzije primitivnih običaja pružaju zaštitu od mnogih nesreća. U slučaju ovih prostoumnih divljaka, ova djela nisu u sebi imala to što suvremeni čovjek naziva promiskuitetom.

^{87:6.16 (965.3)} Zatim je uslijedilo prakticiranje ritualnih zavjeta i svetih obećanja. Većina ovih zakletvi praćena je samokažnjavanjem i samoranjavanjem; ove radnje su kasnije zamijenjene postom i molitvom. Samoodricanje je u skorije vrijeme smatrano djelotvornom prinudom; ovo je naročito bio slučaj u pogledu seksualne supresije. Primitivni čovjek je tako rano razvio asketizam u svojim vjerskim obredima, vjerovanje u djelotvornost samokažnjavanja i samoodricanja kao metoda prinude nekooperativnih duhova na pozitivno djelovanje pred ovim ispoljenjima patnje i lišavanja.

^{87:6.17 (965.4)} Moderni čovjek više ne pokušava otvoreno prisiliti duhove, premda još uvijek pokazuje sklonost prema cjenikanju s Božanstvom. On se je još uvijek kune, kuca drvo, prekriži prste i kad se nakašlje kaže neku banalnu frazu; nekoć je to bila magična formula.

7. PRIRODA KULTIZMA

^{87:7.1 (965.5)} Kultni oblik društvene organizacije se uspio održati zahvaljujući tome što je čovjeku pružio simboliku za očuvanje i poticanje moralnih i vjerskih osjećaja odanosti. Kult se javio iz tradicije "starih obitelji "i ovjekovječen je kao afirmirana ustanova; sve obitelji imaju neku vrstu kulta. Svakih nadahnuti ideal traži ovjekovječenje u nekoj vrsti simbolike - traži metodu kulturne manifestacije kojom će osigurati opstanak i uvećati realizaciju - i kult postiže ovaj cilj kultiviranjem i zadovoljenjem emocija.

^{87:7.2 (965.6)} Od samog početka civilizacije, svaki privlačni potez u okvirima društvene kulture

^{87:7.3 (965.7)} 1 vjerskog napretka razvio se putem rituala, simboličkih ceremonija. Što je više ovaj ritual djelovao nesvjesno, to je snažniji bio njegov utjecaj na odanike. Kult je njegovao osjećaje i zadovoljavao emocije, dok je uvijek bio najveća zapreka društvenoj rekonstrukciji i duhovnom napretku.

^{87:7.4 (965.8)} Bez obzira na to što je kult uvijek retardirao društveni napredak, žalosno je što mnogi suvremeni vjernici u moralne i duhovne ideale nemaju adekvatan simbolizam - nemaju kult međusobne podrške - nešto čemu će pripadati. No vjerski kult ne može biti proizveden, on mora rasti. A nije moguće da bilo koje dvije grupe budu identične bez arbitrarne standardizacije rituala.

^{87:7.5 (965.9)} Ranokršćanski kult bio najučinkovitiji, privlačniji i dugovječniji ritual koji je ikad smišljen ili stvoren, dok je veći dio njegove vrijednosti uništen u znanstveno doba uništenjem mnogih njegovih izvornih i temeljnih načela. Kršćanski kult je devitaliziran zbog gubitka mnogih bitnih ideja.

^{87:7.6 (966.1)} U prošlosti, istina je brzo rasla i slobodno se širila kad je kult bio elastičan, a simbolizam rastezljiv. Obilna istina i prilagodljiv kult pogoduju brzom društvenom napretku. Besmisleni kult kvari religiju kad pokušava iskorijeniti filozofiju i poništiti zdrav razum; neiskvareni kultovi rastu.

^{87:7.7 (966.2)} Unatoč nedostacima i poremećajima, svako novo otkrivenje istine vodi stvaranju novog kulta, pa tako i prepravka Isusove religije mora razviti novi i odgovarajući simbolizam. Suvremeni čovjek mora pronaći simbolizam koji odgovara njegovim novim i širećim idejama, idealima i odanostima. Ovaj unaprijeđeni simbolizam mora vuči korijene iz religioznog života, duhovnog iskustva. I ovaj viši simbolizam naprednije civilizacije mora biti utemeljen na konceptu Očinstva Boga i biti ispunjen moćnim idealom bratstva ljudi.

^{87:7.8 (966.3)} Stari kultovi su bili suviše egocentrični; novi moraju izrasti iz primijenjene ljubavi. Novi kult mora, kao što je to činio i stari, kultivirati osjećaje, zadovoljavati emocije i promicati vjernost; ali on mora postići više od toga: Mora unaprijediti duhovni napredak, uzvisiti kozmička značenja, uvećati moralne vrijednosti, potaći društveni razvoj i unaprijediti najviši oblik osobnog religioznog življenja. Novi kult mora osigurati najviše ciljeve života koji su istodobno vremenski i vječni - društveni i duhovni.

^{87:7.9 (966.4)} Ni jedan kult ne može opstati i doprinijeti napretku društvene civilizacije i individualnog duhovnog postignuća izuzev ako se temelji na biološkoj, sociološkoj i religioznoj biti obiteljskog doma. Kako bi osigurao opstanak, kult mora simbolizirati ono što je trajno usred neprestanih promjena; mora slaviti ono što ujedinjuje neprekidni tok društvenog preobražaja.Mora prepoznati istinska značenja, uzdići lijepe odnose i proslaviti dobre vrijednosti istinske plemenitosti.Ali velika poteškoća u ovom procesu traganja za novim i zadovoljavajućim simbolizmom počiva u tome što suvremeni ljudi kao grupa prijanjaju znanstvenim stavovima, izbjegavaju praznovjerje i zaziru od neznanja, dok kao individualne osobe svi svi žude nekoj misteriji i poštuju nepoznato. Niti jedan kult ne može opstati ako u sebi ne nosi neku vješto satkanu misteriju i neke vrijedne ali zakrinkane ideje nedostižnosti. Ponavljamo, novi simbolizam ne samo što mora imati smisao i značenje za skupinu, on mora imati smisao i značenje za pojedinca. Ideje svakog praktičnog simbolizma moraju uključiti ono što pojedinac može izvršiti na vlastitu inicijativu, kao i ono što može uživati sa svojim bližnjima. Ako je novi kult dinamičan a ne samo statičan, on uistinu može polužiti napretku čovječansta, kako vremenskom tako i duhovnom.

^{87:7.10 (966.5)} Ali kult - simbolizam rituala, parola ili ciljeva - neće funkcionirati ako je previše složen. On pored toga mora tražiti čovjekovu privrženost, reakciju odanosti. Svaka učinkovita religija nepogrešivo razvija vrijednu simboliku, a njeni poklonici svakako dobro čine kad se zalažu za spriječavanje kristalizacije rituala u zgrčene, deformirane i usko stereotipne ceremonije koje jedino mogu usporiti i retardirati svaki društveni, moralni i duhovni napredak. Niti jedan kult ne može preživjeti ako pokuša usporiti moralni rast i obustaviti duhovni napredak. Kult je kostur na kojem raste živo i dinamičko tijelo osobnog duhovnog iskustva - istinska religija.

^{87:7.11 (966.6)} Predstavila Sjajna Večernja Zvijezda Nebadona.