Knjiga Urantije

POGLAVLJE 196 -- ISUSOVA VJERA

• Sekcije
• 1. ISUS - ČOVJEK
• 2. ISUSOVA RELIGIJA
• 3. UZVIŠENOST RELIGIJE

^{196:0.1 (2087.1)} ISUS je uživao blaženu i bezrezervnu vjeru u Boga. Doživio je uobičajene uspone i padove smrtničke egzistencije, ali nikad nije religiozno sumnjao u sigurnost Božje budnosti i vodstva. Njegova je vjera bila rezultat uvida stvorenog djelovanjem božanske prisutnosti, njegova unutarnjeg Ispravljača. Isusova vjera nije bila tradicionalna, niti samo intelektualna; bila je posve osobna i čisto duhovna.

^{196:0.2 (2087.2)} Kao čovjek, Isus je vidio Boga kao svetog, pravednog i veličanstvenog, kao i istinitog, lijepog i dobrog. Sve ove osobine božanstvenosti on je usmjerio u svom umu kao "volju Oca koji je na nebesima." Isusov Bog je istovremeno bio "Svetac Izraelov" i "živući nebeski Otac ljubavi." Koncept Boga kao Oca nije potekao od Isusa, ali on ga je uzvisio i uzdigao u blaženo iskustvo tako što je postigao novo otkrivenje Boga i proglasio da je svako smrtno stvorenje dijete ovog Oca ljubavi, sin Božji.

^{196:0.3 (2087.3)} Isus se nije držao vjere u Boga kao neka napaćena duša u ratu sa svemirom i u smrtnom koštacu s neprijateljskim i grešnim svijetom; on nije pribjegavao vjeri samo za utjehu usred teškoća ili okrijepu pred prijetećim očajanjem; vjera nije bila samo iluzorna naknada za neugodne stvarnosti i patnje življenja. Suočen sa svim prirodnim teškoćama i vremenskim proturječnostima smrtničke egzistencije, doživio je mir uzvišenog i neupitnog uzdanja u Boga i osjetio ogromno uzbuđenje življenja, po vjeri, u samoj prisutnosti nebeskog Oca. A ova trijumfalna vjera je bila živuće iskustvo stvarnog postignuća duha. Isusov nije učinio veliki doprinos vrijednostima ljudskog iskustva tako što je otkrio toliko novih ideja o nebeskom Ocu, nego što je tako veličanstveno i ljudski pokazao novi i viši oblik živuće vjere u Boga. Nikada ni na jednom svijetu ovog svemira, u životu bilo kojeg smrtnika, Bog nije postao tako živuća stvarnost kao u ljudskom iskustvu Isusa iz Nazareta.

^{196:0.4 (2087.4)} U Učiteljevom životu na Urantiji, ovaj i svi drugi svjetovi lokalnog svemira otkrivaju novi i viši oblik religije, religiju koja se temelji na osobnim duhovnim odnosima s Ocem Svih i koja je potpuno ovjerena vrhovnim autoritetom istinskog osobnog iskustva. Ova Isusova živuća vjera je bila više od intelektualnog promišljanja, i ona nije bila mistična meditacija.

^{196:0.5 (2087.5)} Teologija može ukalupiti, formulirati, definirati i dogmatizirati vjeru, ali u Isusovom ljudskom životu vjera je bila osobna, živuća, autentična, sponatana i posve duhovna. Ta vjera nije bila štovanje tradicije, niti puko intelektualno vjerovanje koje je on držao svetim, nego blaženo iskustvo i duboko uvjerenje koje ga je čvrsto držalo. Njegova vjera je bila tako stvarna i sveobuhvatna da je apsolutno odagnala sve duhovne sumnje i učinkovito uništila svaku proturječnu želju. Ništa ga nije moglo otrgnuti od duhovnog sidrišta ove svesrdne, blažene i neustrašive vjere. Čak i kad se našao suočen s prividnim porazom ili bolovima razočaranja i prijetećeg očaja, mirno je stajao u božanskoj prisutnosti, bez straha i posve svjestan svoje duhovne nepobjedivosti. Isus je uživao osnažujuće uvjerenje posjedovanja nepokolebljive vjere i u svim životnim situacijama nepogrešivo je pokazao bezrezervnu odanost Očevoj volji. I ova veličanstvena vjera nije pokleknula ni pred okrutnom i poražavajućom prijetnjom sramotne smrti.

^{196:0.6 (2088.1)} U religioznih genija, snažna duhovna vjera toliko puta vodi katastrofalnom fanatizmu, preuveličanju religioznog ega, ali to nije bio slučaj s Isusom. Njegova izvanredna vjera i postignuće duha nisu ispoljili negativan utjecaj na njegov praktični život, jer je ova duhovna egzaltacija bila posve nesvjestan i spontan izraz duše njegovog osobnog iskustva s Bogom.

^{196:0.7 (2088.2)} Isusova sveprožimajuća i nepopustljiva duhovna vjera nikada nije postala fanatična, jer nikada nije pokušala pobjeći kontroli njegovog uravnoteženog intelektualnog suda o proporcionalnim vrijednostima praktičnih i svagdašnjih društvenih, ekonomskih i moralnih situacija života. Sin Čovječji je bio savršeno ujedinjena ljudska ličnost; bio je savršeno obdareno božansko biće; bio je veličanstveno koordiniran kao spojeno ljudsko i božansko biće koje je funkcioniralo na zemlji kao jedna ličnost. Učitelj je uvijek znao uskladiti vjeru duše s mudrim procjenama svog prekaljenog iskustva. Osobna vjera, duhovna nada i moralna odanost su uvijek bili uzajamno usklađeni u neusporedivom religioznom jedinstvu skladne povezanosti s oštrom spoznajom stvarnosti i svetosti svih ljudskih odanosti - osobne časti, obiteljske ljubavi, religiozne obveze, društvene dužnosti i ekonomske nužde.

^{196:0.8 (2088.3)} Isusova vjera je vidjela sve vrijednosti duha kao nešto što postoji u Božjem kraljevstvu; zato je rekao:"Tražite najprije kraljevstvo nebesko." U naprednom i idealnom zajedništvu kraljevstva, Isus je vidio postignuće i ispunjenje "Božje volje." Samo srce molitve koju je učio svoje sljedbenike kaže: "Dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja." Budući da je shvaćao kraljevstvo kao nešto što obuhvaća Božju volju, posvetio se radu na njegovom ostvarenju s nevjerojatnom skrušenošću i neograničenim entuzijazmom. No, u cijeloj svojoj intenzivnoj misiji i tijekom svog izvanrednog život, nikada se nije javila fanatična furija ili površna pjenušavost religioznog egoiste.

^{196:0.9 (2088.4)} Cijeli Učiteljev život je bio dosljedno uvjetovan ovom živućom vjerom, ovim blaženim religioznim iskustvom. Ovaj duhovni stav je u potpunosti dominirao njegovim razmišljanjem i osjećanjem, njegovim vjerovanjem i molitvom, njegovim učenjem i propovijedanjem. Ova osobna vjera sina u sigurnost i neminovnost vodstva i zaštite nebeskog Oca pružila je njegovom jedinstvenom životu duboko obdarenje duhovnom stvarnošću. Pa ipak, usprkos svoj ovoj dubokoj svijesti o bliskom odnosu s božanstvenošću, ovaj Galilejac, Božji Galilejac, kad su ga nazvali Dobrim Učiteljem, spremno je uzvratio, "Zašto me zoveš dobrim?" Kad se nađemo suočeni s tako veličanstvenom skrušenošću, počinjemo shvaćati kako mu se Otac Svih mogao tako cjelovito očitovati i kroz njega sebe obznaniti zemaljskim smrtnicima.

^{196:0.10 (2088.5)} Isus je dao Bogu, kao čovjek ovoga svijeta - najveću moguću žrtvu: posvećenje i predanost svoje volje veličansvenoj službi izvršenja božanske volje. Isus je uvijek i dosljedno tumačio religiju samo u smislu Očeve volje. Kada proučavate Učiteljevu karijeru, što se tiče molitve ili bilo kojeg drugog aspekta religioznog života, ne usmjeravajte pažnju toliko na ono što je učio, koliko na ono što je činio. Isus nikada nije molio u ime religiozne dužnosti. Za njega, molitva je bila iskreni izraz duhovnog stava, objava odanosti duše, uvodna izjava osobne pobožnosti, izraz zahvalnosti, vještina za izbjegavanje emocionalne napetosti, sprječavanje sukoba, egzaltaciju poimanja, oplemenjenost želje, opravdanje moralne odluke, obogaćivanje misli, oživljavanje viših sklonosti, posvećenje impulsa, razjašnjenje gledišta, objavu vjere, transcendentalno predavanje volje, blaženu potvrdu povjerenja, otkrivenje hrabrosti, proglas otkrića, ispovijed najveće pobožnosti, potvrda posvećenja, tehnika za prilagodbu poteškoćama i moćna mobilizacija ujedinjenih sila duše u cilju obrane od svih ljudskih sklonosti prema sebičnosti, zlu i grijehu. Živio je upravo takav život bogougodnog posvećenja vršenju volje svoga Oca i završio je svoj život trijumfalno sa upravo takvom molitvom. Tajna njegova neusporedivog religioznog života počiva u toj svijesti Božje prisutnosti; i je to postigao inteligentnom molitvom i iskrenim obožavanjem - neprekinutim duhovnim zajedništvom s Bogom - a ne predosjećajima, glasovima, vizijama ili nesvakidašnjim religioznim praksama.

^{196:0.11 (2089.1)} U Isusovom zemaljskom životu, religija je bila živuće iskustvo, izravan i osoban pokret od duhovne pobožnosti do praktične ispravnosti. Isusova vjera je rodila transcendentnim plodovima božanskog duha. Njegova vjera nije bila nezrela i lakovjerna kao u djeteta, ali je u mnogo čemu nalikovala neupitnom povjerenju djetinjeg uma. Isus je vjerovao Bogu onako kako dijete vjeruje roditelju. Imao je duboko povjerenje u svemir - upravo takvo povjerenje kakvo dijete ima u roditeljsko okruženje. Isusova svesrdna vjera u temeljnu dobrotu svemira jako je nalikovala djetetovom povjerenju u sigurnost svoje zemaljske okolice. On je ovisio o nebeskom Ocu kao što dijete ovisi o svom zemaljskom roditelju, i njegova svesrdna vjera nije nikada, ni u jednom trenutku, posumnjala u pouzdanost budnosti nebeskog Oca. On nije bio ozbiljnije uznemiren strahovima, sumnjama ili skepticizmom. Nepovjerenje nije stalo na put slobodnom i autentičnom izrazu njegova života. Kombinirao je čvrstu i inteligentnu hrabrost odraslog čovjeka s iskrenim i uzdajućim optimizmom vjerujućeg djeteta. Njegova vjera je izrasla do takvih visina povjerenja da u njoj nije bilo straha.

^{196:0.12 (2089.2)} Isusova je vjera dostigla čistotu djetinjeg povjerenja. Njegova je vjera bila tako apsolutna i neupitna da je reagirala na čar kontakta s bližnjima i na čudesa svemira. Njegov osjećaj ovisnosti o božanskom je bio tako potpun i tako pun povjerenja da je pružio radost i uvjerenje u apsolutnu osobnu sigurnost. U njegovom religioznom iskustvu nije bilo oklijevajućih isprika. U ovom golemom intelektu odraslog čovjeka, djetinja vjera je dominirala u svim pitanjima u vezi religiozne svijesti. Nije čudo što je jednom rekao, "Ako ponovo ne postanete kao mala djeca, nećete ući u kraljevstvo." Bez obzira što je Isusova vjera bila poput djetinje, ona nikako nije bila djetinjasta.

^{196:0.13 (2089.3)} Isus ne traži od svojih učenika da vjeruju u njega, nego da vjeruju s njim, da vjeruju u stvarnost Božje ljubavi i da s punim povjerenjem prihvate sigurnost uvjerenja da su sinovi nebeskog Oca. Učitelj želi da svi njegovi sljedbenici u potpunosti podijele ovu njegovu transcendentnu vjeru.Isus je najdirljivije pozvao svoje sljedbenike ne samo da vjeruju ono što je on vjerovao, već da vjeruju onako kako je on vjerovao. Ovo je puno značenje njegovog vrhovnog poziva, "Slijedi me."

^{196:0.14 (2090.1)} Isusov zemaljski život je bio posvećen jednom velikom cilju - izvršenju Očeve volje, življenju ljudskog života religiozno i s vjerom. Isusova je vjera bila puna povjerenja, kao djetinja, ali u njoj nije bilo umišljene preuzetosti. Donio je teške i muževne odluke, hrabro se suočio s mnogostrukim razočaranjima, odlučno je savladao velike poteškoće i nepokolebljivo stao pred neumoljive zahtjeve dužnosti. Potrebna je snažna volja i čvrsto pouzdanje da čovjek vjeruje ono što je Isus vjerovao i onako kako je on vjerovao.

1. ISUS - ČOVJEK

^{196:1.1 (2090.2)} Isusova odanost Očevoj volji i služba ljudima su bili više od smrtničke odluke i ljudske odlučnosti; bili su Isusovo svesrdno posvećenje tako bezrezervnom darivanju ljubavi. Bez obzira na veličinu činjenice Mihaelove vlasti, ne smijete odvojiti Isusa-čovjeka od ljudi. Učitelj je uzašao na visinu kao čovjek i kao Bog; on pripada ljudima; ljudi pripadaju njemu. Kako je žalosno što ljudi često tumače religiju tako pogrešno da odvajaju Isusa-čovjeka od drugih napaćenih smrtnika! Ne dopustite da rasprave o Kristovoj ljudskosti i božanstvenosti zasjene spasonosnu istinu da je Isus iz Nazareta bio religiozni čovjek koji je po vjeri postigao znanje i vršenje Božje volje; on je bio najveći istinski religiozan čovjek koji je ikada živio na Urantiji.

^{196:1.2 (2090.3)} Došlo je vrijeme da vidimo figurativno uskrsnuće Isusa-čovjeka iz njegove grobnice teoloških tradicija i religioznih dogmi devetnaest stoljeća. Isus iz Nazareta više ne smije biti žrtvovan čak ni veličanstvenom konceptu proslavljenog Krista. Koja će to biti uzvišena usluga ako kroz ovo otkrivenje Sin Čovječji bude podignut iz grobnice tradicionalne teologije i predstavljen kao živući Isus crkvi koja nosi njegovo ime, kao i svim drugim religijama! Kršćansko zajedništvo vjernika sigurno neće oklijevati da poduzme takve prilagodbe vjere i običaja življenja, koje će mu omogućiti da "slijedi" Učitelja u očitovanju njegovog stvarnog života religiozne odanosti vršenju volje njegova Oca i predanosti nesebičnom služenju ljudima. Da li se takozvani kršćani boje izvrgnuti samodostatno i neposvećeno zajedništvo društvene uvažavnosti i sebičnih ekonomskih neprilagođenja? Da li se institucionalizirano kršćanstvo boji moguće opasnosti od narušavanja ili čak svrgavanja tradicionalnog crkvenog autoriteta ako Isus iz Galileje ponovo postane ideal osobnog religioznog življenja u umovima i dušama smrtnih ljudi? Doista će doći do društvenih prilagodbi, ekonomskih transformacija, moralnaih buđenja i religiozne revizije kršćanske civilizacije ako Isusova živuća religija iznenenada zauzme mjesto teološke religije o Isusu.

^{196:1.3 (2090.4)} "Slijediti Isusa" znači osobno podijeliti njegovu religioznu vjeru i ući u duh Učiteljevog života nesebičnog služenja ljudima. Jedna od najvažnijih stvari u ljudskom životu je naći ono što je Isus vjerovao, otkriti njegove ideale i težiti postignuću njegovog uzvišenog životnog nauma. Od sveg ljudskog znanja, to što je od najvećeg značaja je znati vjerski život Isusa i kako ga je on živio.

^{196:1.4 (2090.5)} Obični ljudi su rado slušali Isusa i oni će opet rado odgovoriti na predstavu njegovog iskrenog ljudskog života posvećenog religioznoj motivaciji ako takve istine ponovo budu proglašene svijetu. Ljudi su ga rado slušali jer je bio jedan od njih, nepretenciozan laik; najveći svjetski religiozni učitelj je doista bio laik.

^{196:1.5 (2091.1)} Vjernici kraljevstva ne trebaju imati za cilj doslovno oponašanje Isusovog spoljašnjeg života u tijelu, nego trebaju nastojati da podijele njegovu vjeru - da se uzdaju u Boga onako kako se Isus u njega uzdao i da vjeruju u ljude onako kako je Isus u njih vjerovao. Isus nikada nije raspravljao bilo Božje očinstvo ili bratstvo ljudi; bio je živa ilustracija prvog i uvjerljivo očitovanje drugog.

^{196:1.6 (2091.2)} Upravo kao što čovjek mora uznapredovati od ljudske svijesti do spoznaje božanskog, tako je Isus uzašao od prirode čovjeka do svijesti o prirodi Boga. Gospodin je učinio ovaj veliki uspon od ljudskog do božanskog spojenim djelovanjem vjere svog smrtnog intelekta i svog unutarnjeg Ispravljača. Činjenica ostvarenja postignute sveukupnosti božanstvenosti (dok je bio potpuno svjestan stvarnosti svog ljudskog statusa) je rezultat uspona kroz sedam stadija svijesti vjere svog sve većeg obožanstvljenja. Ovi stadiji progresivnog samoostvarenja su bili označeni sljedećim nesvakidašnjim događajima u Učiteljevom iskustvu darivanja:

^{196:1.7 (2091.3)} 1. Dolaskom Misaonog Ispravljača.

^{196:1.8 (2091.4)} 2. Emanuelovim glasnikom koji mu se ukazao u Jeruzalemu kad je Isusu bilo nekih dvanaest godina.

^{196:1.9 (2091.5)} 3. Događajima prilikom krštenja.

^{196:1.10 (2091.6)} 4. Događajima na Gori Preobraženja.

^{196:1.11 (2091.7)} 5. Morontija uskrsnuću.

^{196:1.12 (2091.8)} 6. Uzašašću duha.

^{196:1.13 (2091.9)} 7. Konačnom ulasku u naručje Rajskog Oca kojim je stekao neograničenu vlast nad svojim svemirom.

2. ISUSOVA RELIGIJA

^{196:2.1 (2091.10)} Jednog dana reformacija kršćanske crkve mora zaći dovoljno duboko da rezultira povratkom izvornim i neiskrivljenim religioznim učenjima Isusa, autora i dovršitelja naše vjere. Možete propovijedati religiju o Isusu, ali morate živjeti Isusovu religiju. U oduševljenju koje je pratilo Duhove, Petar je nehotice uveo novu religiju, religiju uskrslog i proslavljenog Krista. Apostol Pavao je kasnije preinačio ovo novo evanđelje u kršćanstvo, religiju koja utjelovljuje njegova vlastita teološka gledišta i prikazuje njegovo osobno iskustvo s Isusom na putu za Damask. Evanđelje kraljevstva počiva na temeljima osobnog religioznog iskustva Isusa iz Galileje; kršćanstvo se gotovo isključivo temelji na osobnom religioznom iskustvu apostola Pavla. Gotovo cijeli Novi zavjet je posvećen, ne prikazu Isusovog znamenitog i inspirativnog religioznog života, nego raspravi Pavlova religioznog iskustva i prikazu njegovih osobnih religioznih uvjerenja. Izuzev određenih dijelova Evanđelja po Mateju, Marku i Luki, jedine značajne iznimke ovoj tvrdnji su Poslanica Hebrejima i Jakovljeva poslanica. Čak se i Petar, u svom zapisu, samo jednom pozvao na osobni religiozni život svoga Učitelja. Novi zavjet je veličanstven kršćanski dokument, ali se teško može smatrati Isusovskim.

^{196:2.2 (2091.11)} Isusov život u tijelu oslikava transcendentalan religiozni rast od ranih ideja primitivnog strahopoštovanja i duboke ljudske naklonosti, kroz više godina duhovnog zajedništva, do konačnog postignuća te napredne i uzvišene svijesti o vlastitom jedinstvu s Ocem. I tako je u jednom kratkom životu, Isus prošao kroz to iskustvo religioznog duhovnog napredovanja koje čovjek počinje na zemlji i koje obično postiže tek na kraju svog dugog boravka u školama duha na višestrukim razinama karijere prije dostignuća Raja. Isus je napredovao od čisto ljudske svijesti uvjerenja vjere osobnog religioznog iskustva, do tih uzvišenih duhovnih visina čvrste spoznaje svoje božanske naravi i svijesti svoje bliske povezanosti s Ocem Svih u upravi nad svemirom. Napredovao je od niskog statusa smrtničke ovisnosti koji ga je naveo da spontano kaže onome koji ga je nazvao Dobrim Učiteljem, "Zašto me zoveš dobrim? Samo je jedan dobri - Bog," do te blažene svijesti postignute božanstvenosti koja ga je navela da uzvikne, "Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?" A taj je napredni uspon od ljudskog do božanskog bio posve smrtničko dostignuće. I kad je dostigao božanstvenost, još uvijek je bio isti čovjek Isus, Sin Čovječji kao i Sin Božji.

^{196:2.3 (2092.1)} Evanđelja po Marku, Mateju i Luki u sebi nose djelomičnu predodžbu ljudskog Isusa koji se veličanstveno borio da utvrdi i izvrši božansku volju. Ivan predstavlja predodžbu trijumfalnog Isusa koji je živio na zemlji u punoj svijesti božanstva. Oni koji pručavaju Gospodinov život čine veliku pogrešku kad zamišljaju Učitelja kao posve ljudsku ili posve božansku osobu. Za cijelog svog iskustva, istinski je imao i ljudska i božanska obilježja, kao što to još uvijek čini.

^{196:2.4 (2092.2)} No, najveća pogreška počiva u tome što, dok je ljudski Isus bio poznat kao čovjek koji je imao religiju, božanski Isus (Krist) je gotovo preko noći postao religija. U nastojanju da osigura štovanje božanskog Krista, Pavlovo kršćanstvo je gotovo u cjelosti izgubilo iz vida napaćenog i hrabrog Isusa iz Galileje koji je hrabrošću svoje osobne religiozne vjere i junaštvom svog unutarnjeg Ispravljača, uzašao od niskih razina čovječnosti da postane jedno s božanstvenosti, čime je postao novi i živući put kojim se svi smrtnici mogu uspeti od čovječanstva do božanstva.Smrtnici u svim fazama duhovnosti na svim svjetovima mogu naći u Isusovom osobnom životu nešto što će ih osnažiti i nadahnuti u napredovanju od najnižih razina duha do najviših božanskih vrijednosti, od početka do svršetka cijelog osobnog religioznog iskustva.

^{196:2.5 (2092.3)} U vrijeme pisanja Novog zavjeta, ne samo što su njegovi autori najdublje vjerovali u božanstvenost uskrslog Krista, već su odano i iskreno vjerovali i u njegov neposredni povratak na zemlju da dovrši upostavu nebeskog kraljevstva. Ova snažna vjera u Gospodinov neposredni povratak objašnjava njihovu tendenciju da izostave iz zapisa spomen onih događaja koji govore o Učiteljevim posve ljudskim iskustvima i osobinama. Cijeli kršćanski pokret se nastojao udaljiti od ljudske slike Isusa iz Nazareta i veličati uskrslog Krista, proslavljenog Gospodina Isusa Krista za kojeg su vjerovali da se uskoro treba vratiti na zemlju.

^{196:2.6 (2092.4)} Isus je utemeljio religiju osobnog iskustva u vršenju Božje volje i služenju bratstva ljudi; Pavao je utemeljio religiju u kojoj je proslavljeni Isus postao predmetom obožavanja, dok se bratstvo sastojalo od vjernika u božanskog Krista. U Isusovom darivanju, ta dva pojma su potencijalno prisutna u njegovom božansko- ljudskom životu i doista je šteta što njegovi sljedbenici nisu uspjeli stvoriti ujedinjenu religiju koja daje prihvatljivo priznanje Učiteljevoj ljudskoj kao i njegovoj božanskoj prirodi, kako su one neraskidivo povezane u njegovom zemaljskom životu i veličanstveno predočene u izvornom evanđelju kraljevstva.

^{196:2.7 (2093.1)} Ne bi vas šokirale ili uznemirile neke Isusove teške izjave, ako se sjetite da je Isus bio najposvećeniji i najodaniji religiozni čovjek na svijetu. Bio je potpuno posvećen smrtnik, bezrezervno odan vršenju volje svoga Oca. Mnoge njegove naizgled teške izjave su bile više osobna ispovijest vjere i zalog odanosti, nego naredbe njegovim sljedbenicima. I upravo su mu ta jednina nauma i nesebična odanost omogućile da ostvari tako izvanredan napredak u savladanju svog ljudskog uma u jednom kratkom životu. Mnoge njegove izjave trebate promatrati kao ispovijedi onoga što je zahtijevao od sebe, a ne onoga što je tražio od svojih sljedbenika. U svojoj odanosti idejama kraljevstva, Isus je za sobom porušio sve mostove; žrtvovao je sve zapreke koje su stajale na putu vršenja volje njegova Oca.

^{196:2.8 (2093.2)} Isus je blagoslovio siromašne jer su uglavnom bili iskreni i pobožni; osudio je bogate jer su često bili obijesni i nereligiozni. Jednako bi osudio nereligioznog prosjaka i pohvalio posvećenog i pobožnog bogataša.

^{196:2.9 (2093.3)} Isus je vodio ljude da se u svijetu osjećaju kao kod svoje kuće; izručio ih je iz ropstva tabua i učio ih da svijet u načelu nije zao. Nije težio bijegu od zemaljskog života; ovladao je odličnom vještinom vršenja Očeve volje za života u tijelu. Ostvario je idealistički religiozni život u samom središtu realističnog svijeta. Isus nije dijelio Pavlov pesimistički pogled na čovječanstvo. Gospodin je promatrao ljude kao Božje sinove i predviđao veličanstvenu i vječnu budućnost za sve koji odaberu opstanak. On nije bio moralni skeptik; promatrao je čovjeka pozitivno, a ne negativno. U većini ljudi je vidio slabost umjesto zla, poremećaj umjesto pokvarenosti. No, bez obzira na njihov status, svi su bili Božja djeca i njegova braća.

^{196:2.10 (2093.4)} Učio je ljude da vide visku vrijednost u sebi samima u vremenu i u vječnosti. Zbog toga što je toliko cijenio ljude, Isus je bio tako spreman da se posveti ustrajnoj službi čovječanstvu. I upravo zahvaljujući ovoj spoznaji beskonačne vrijednosti konačnog, zlatno pravilo je postalo glavni činitelj njegove religije. Koji smrtnik neće biti uzdignut izvanrednom vjerom koju je Isus imao u njega?

^{196:2.11 (2093.5)} Isus nije ponudio nikakva pravila za društveno unaprjeđenje; njegova misija je bila religiozna, a religija je isključivo individualno iskustvo. Najviši cilj najnaprednijeg društvenog dostignuća nikad ne može nadići Isusovo bratstvo ljudi utemeljeno na priznanju Božjeg očinstva.Ideal cjelokupnog društvenog dostignića može biti ostvaren jedino u dolasku tog božanskog kraljevstva.

3. UZVIŠENOST RELIGIJE

^{196:3.1 (2093.6)} Osobno duhovno religiozno iskustvo učinkovito riješava većinu smrtnih poteškoća; ono djelotvorno razvrstava, procjenjuje i podešava sve ljudske probleme. Religija ne uklanja i ne uništava čovjekove nevolje, već ih rastvara, apsorbira, osvjetljava i nadilazi. Istinska religija ujedinjuje ličnost za uspješnu prilagodbu svim smrtnim zahtjevima. Religiozna vjera - čvrsto vodstvo unutarnje božanske prisutnosti - nepogrešivo omogućuje čovjeku koji poznaje Boga da premosti jaz između intelektualne logike koja prepoznaje Univerzalni Prvi Uzrok kao To i tih čvrstih tvrdnji duše koja pokazuju da je taj Prvi Uzrok ustvari On, nebeski Otac Isusovog evanđelja, osobni Bog ljudskog spasenja.

^{196:3.2 (2094.1)} Postoje samo tri elementa u univerzalnoj stvarnosti: činjenica, ideja i odnos. Religiozna svijest identificira ove stvarnosti kao znanost, filozofiju i istinu. Filozofija je sklona vidjeti ove aktivnosti kao razum, mudrost i vjeru - fizičku stvarnost, intelektualnu stvarnost i duhovnu stvarnost. Mi obično obilježavamo ove stvarnosti kao materiju, značenje i vrijednost.

^{196:3.3 (2094.2)} Progresivno shvaćanje stvarnosti obilježava prilaz Bogu. Pronalaženje Boga, svijest o identitetu sa stvarnošću, je ekvivalent doživljaja samoupotpunjenja - samopunine, samocjelovitosti. Doživljaj ukupne stvarnosti je puna realizacija Boga, najviše iskustvo poznavanja Boga.

^{196:3.4 (2094.3)} Puni zbroj ljudskog života je spoznaja da čovjek prima naobrazbu od činjenica, plemenitost od mudrosti i spasenje - opravdanje - od vjere.

^{196:3.5 (2094.4)} Fizička sigurnost počiva u logici znanosti; moralna sigurnost, u mudrosti filozofije; duhovna sigurnost, u istini stvarno g religioznog iskustva.

^{196:3.6 (2094.5)} Čovjekov um može postići visoke razine duhovnog uvida i odgovarajuće domene božanstvenosti vrijednosti zato što nije u potpunosti materijalan. U čovjekovom umu je nukleus duha - Ispravljač božanske prisutnosti. Postoje tri zasebna dokaza da ovaj duh živi u ljudskom umu:

^{196:3.7 (2094.6)} 1. Čovjekoljubivo zajedništvo - ljubav. Posve životinjski um može biti druželjubiv u cilju samozaštite, ali samo intelekt u kojem živi duh može bezuvjetno voljeti i biti nesebično altruističan.

^{196:3.8 (2094.7)} 2. Tumačenje svemira - mudrost. Samo ako duh živi u umu, um može razumjeti da je svemir prijateljski naklonjen prema individui.

^{196:3.9 (2094.8)} 3. Duhovna procjena života - obožavanje. Samo čovjek u kojem živi duh može spoznati božansku prisutnost i težiti postignuću punijeg doživljaja unutar i u dodiru s ovim predokusom božanstvenosti.

^{196:3.10 (2094.9)} Ljudski um ne stvara istinske vrijednosti; ljudsko iskustvo ne rađa kozmičkim uvidom. U pogledu uvida, opažanja moralnih vrijednosti i prepoznavanja duhovnih značenja, sve što ljudski um može učiniti je otkriti, prepoznati, interpretirati i odabrati.

^{196:3.11 (2094.10)} Moralne vrijednosti svemira postaju čovjekov intelektualni posjed ako smrtnički um primijeni tri osnovne prosudbe ili odluke:

^{196:3.12 (2094.11)} 1. Prosudbu samoga sebe - moralni odabir.

^{196:3.13 (2094.12)} 2. Prosudbu društva - etički odabir.

^{196:3.14 (2094.13)} 3. Prosudbu Boga - religiozni odabir.

^{196:3.15 (2094.14)} Tako se čini da je sav ljudski napredak rezultat vještine spojenog djelovanja evolucijskog otkrivenja.

^{196:3.16 (2094.15)} Da nema božanskog ljubavnika koji živi u čovjeku, čovjek ne bi mogao nesebično i duhovno voljeti. Da nema tumača koji živi u umu, čovjek ne bi mogao istinski spoznati jedinstvo svemira. Da nema procjenitelja koji živi u čovjeku, on nikako ne bi mogao procijeniti moralne vrijednosti i opaziti duhovna značenja. A taj ljubavnik dolazi iz samog izvora beskonačne ljubavi; taj tumač je dio Univerzalnog Jedinstva; taj procjenitelj je dijete Središta i Izvora svih apsolutnih vrijednosti božanske i vječne stvarnosti.

^{196:3.17 (2095.1)} Moralna procjena s religioznim značenjem - duhovni uvid - podrazumijeva izbor individualnog čovjeka između dobra i zla, istine i zablude, materijalnog i duhovnog, ljudskog i božanskog, vremena i vječnosti. Čovjekov opstanak u velikoj mjeri ovisi o posvećenju ljudske volje izboru tih vrijednosti koje odabire taj tragatelj za vrijednostima duha - unutarnji tumač i ujedinitelj. Osobno religiozno iskustvo se sastoji od dvaju faza: otkrića u ljudskom umu i otkrivenja od strane unutarnjeg božanskog duha. Bilo zbog prevelike sofisticiranosti ili kao rezultat nereligioznog ponašanja tobožnjih vjernika, pojedini čovjek ili cijela generacija ljudi mogu izabrati da obustave svoja nastojanja da otkriju Boga koji u njima živi; oni mogu odbaciti svaki napredak u sastavu i postignuću božanskogotkrivenja. No, takvi stavovi duhovne stagnacije ne mogu dugo trajati zbog prisutnosti i utjecaja unutarnjih Misaonih Ispravljača.

^{196:3.18 (2095.2)} Taj duboki doživljaj stvarnosti unutarnje božanske prisutnosti zauvijek nadilazi grube materijalističke metode fizičkih znanosti. Ne možete staviti duhovnu radost pod mikroskop; ne možete izvagati masu ljubavi; ne možete mjeriti duhovne vrijednosti i ne može procijeniti kvalitetu duhovnog obožavanja.

^{196:3.19 (2095.3)} Židovi su imali religiju moralne uzvišenosti; Grci su razvili religiju ljepote; Pavao i njegovi saveznici su osnovali religiju vjere, nade i dobročinstva. Isus je obznanio i vlastitim primjerom predočio religiju ljubavi: sigurnosti u Očevu ljubav u radosti i zadovoljstvu čovjekovog dijeljenja ove ljubavi u služenju bratstvu ljudi.

^{196:3.20 (2095.4)} Svaki put kad čovjek donese svjesnu moralnu odluku, on smjesta doživljava novu božansku invaziju svoje duše. Moralni odabir čini religiju motivom unutarnjeg odgovora na vanjske uvjete. Ali takva stvarna religija nije posve subjektivno iskustvo. Ona obilježava punu subjektivnost osobe u smislenom i inteligentnom reagiranju na punu objektivnost - svemir i njegovog Stvoritelja.

^{196:3.21 (2095.5)} Taj veličanstveni i transcendentni doživljaj davanja i primanja ljubavi nije samo psihička iluzija zato što je tako potpuno subjektivan. Jedna istinski božanska i objektivna stvarnost koja je povezana sa smrtnim bićima - Misaoni Ispravljač - funkcionira s ljudskog stanovišta naizgled kao isključivo subjektivni fenomen. Čovjekov kontakt s najvišom objektivnom stvarnošću - Bogom - postoji samo kroz čisto subjektivni doživljaj poznavanja i obožavanja Boga i spoznaje da je čovjek njegov sin.

^{196:3.22 (2095.6)} Istinsko religiozno obožavanje nije prazni monolog čovjekove samoobmane. Obožavanje je osobno duhovno zajedništvo s onim što je božanski stvarno, što je sam izvor stvarnosti. Čovjek obožavanjem nastoji biti bolji i tako na kraju postiže ono što je najbolje.

^{196:3.23 (2095.7)} Idealizacija i pokušaj služenja istini, ljepoti i dobroti nije zamjena za istinsko religiozno iskustvo - duhovnu stvarnost. Psihologija i idealizam nisu ekvivalenti religiozne stvarnosti. Projekcije ljudskog intelekta doista mogu stvoriti lažne bogove - bogove u ljudskom obličju - ali prava svijest o Bogu nema takvo porijeklo. Svijest o Bogu prebiva u unutarnjem duhu.Mnogi čovjekovi religiozni sustavi su plod ljudskog intelekta, ali svijest o Bogu ne mora biti dio ovih grotesknih sustava religioznog ropstva.

^{196:3.24 (2095.8)} Bog nije puki izum čovjekovog idealizma; on je sam izvor svih takvih nadživotinjskih uvida i vrijednosti. Bog nije hipoteza osmišljena da ujedini ljudske koncepcije istine, ljepote i dobrote; on je ličnost ljubavi od koje potiču sve te kozmičke manifestacije. Istina, ljepota i dobrota čovjekovog svijeta se ujedinjuju u povećanju duhovnosti iskustva uzlaznih smrtnika koji uzlaze prema stvarnostima Raja. Jedinstvo istine, ljepote i dobrote može se ostvariti samo u duhovnom iskustvu ličnosti koja poznaje Boga.

^{196:3.25 (2096.1)} Moralnost je bitno apriorno tlo osobne svijesti o Bogu, osobne spoznaje Ispravljačeve unutarnje prisutnosti, ali takva moralnost nije izvor religioznog iskustva i rezultirajućeg duhovnog uvida. Moralna priroda je iznad životinjske ali ispod duhovne prirode. Moralnost je jednaka opažanju dužnosti, realizaciji postojanja dobra i zla.Moralno područje posreduje između životinjskog i ljudskog tipa uma, kao što morontija djeluje između materijalne i duhovne sfere postignuća ličnosti.

^{196:3.26 (2096.2)} Evolucijski um je u stanju otkriti zakon, moralnost i etiku; ali podareni duh - unutarnji Ispravljač - očituje čovjekovom evoluirajućem umu zakonodavca, Oca koji je izvor svega što je istinito, lijepo i dobro; takav prosvijetljeni čovjek ima religiju i duhovnu opremu za početak duge i avanturističke potrage za Bogom.

^{196:3.27 (2096.3)} Moralnost nije nužno duhovna pojava; ona može biti potpuno i čisto ljudska, iako stvarna religija uzvisuje sve moralne vrijednosti i proširuje njihov smisao. Moralnost bez religije ne može otkriti krajnju dobrotu, niti može osigurati opstanak čak ni svojih vlastitih moralnih vrijednosti. Religija omogućuje uzdizanje, veličanje i garantiran opstanak svega što moralnost priznaje i odobrava.

^{196:3.28 (2096.4)} Religija stoji iznad znanosti, umjetnosti, filozofije, etike i morala, ali ne i neovisno o njima. Oni su svi neraskidivo povezani u ljudskom iskustvu, osobnom i društvenom. Religija je čovjekovo vrhovno iskustvo u smrtnoj naravi, dok čovjekov ograničeni jezik zauvijek stoji na putu adekvatnom teološkom prikazu stvarnog religioznog iskustva.

^{196:3.29 (2096.5)} Religiozni uvid ima moć da pretvori poraz u više želje i nove odlučnosti. Ljubav je najveći motiv koji čovjek može upotrijebiti u svom kozmičkom usponu. Ali ljubav - ako je lišena istine, ljepote i dobrote - je samo osjećaj, filozofsko izobličenje, psihička iluzija, duhovna obmana. Ljubav se uvijek mora nanovo definirati na svakoj novoj razini napredovanja u morontiji i u duhu.

^{196:3.30 (2096.6)} Umjetnost rezultira iz čovjekova nastojanja da izbjegne nedostatak ljepote u svom materijalnom okruženju; to je gesta prema morontija razini. Znanost je čovjekov pokušaj rješavanja prividnih zagonetki materijalnog svemira. Filozofija je čovjekov pokušaj ujedinjenja ljudskog iskustva. Religija je čovjekova vrhovna gesta, njegov veličanstveni poseg za konačnom stvarnosti, njegova odlučnost da nađe Boga i da bude poput njega.

^{196:3.31 (2096.7)} U domeni religioznog iskustva, duhovna mogućnost je potencijalna stvarnost. Čovjekov progresivni duhovni poriv nije psihička iluzija. Čovjekovo romantiziranje svemira ne mora biti činjenica, ali mnogo, mnogo toga je istina.

^{196:3.32 (2096.8)} Životi nekih ljudi su previše veliki i plemeniti da se spuste na nisku razinu puke uspješnosti. Životinja se mora prilagoditi okolini, ali religiozni čovjek nadilazi svoju okolinu i na taj način izmiče ograničenjima materijalnog svijeta kroz ovaj uvid božanske ljubavi. Ovaj koncept ljubavi stvara u čovjekovoj duši to nadživotinjsko nastojanje da pronađe istinu, ljepotu i dobrotu; a kad ih nađe, on je proslavljen u njihovom zagrljaju; prožima ga želja da ih živi, da se nosi ispravno.

^{196:3.33 (2097.1)} Ne budite obeshrabreni; ljudska evolucija je još uvijek u tijeku i otkrivenje Boga svijetu, u Isusu i kroz njega, neće doživjeti neuspjeh.

^{196:3.34 (2097.2)} Pred suvremenim čovjekom stoji veliki izazov postignuća bolje komunikacije s božanskim Osmatračem koji živi u ljudskom umu. Čovjekova najveća pustolovina u tijelu se sastoji u uravnoteženom i razboritom nastojanju da unaprijedi granice svoje samosvijesti kroz maglovite domene embrionalne dušine svijesti u svesrdnom nastojanju da postigne pogranično područje svijesti duha - kontakt s božanskom prisutnošću. Takvo iskustvo predstavlja svijest o Bogu, iskustvo koje snažno potvrđuje apriornu istinu religioznog iskustva poznavanja Boga. Takva svijest duha je ekvivalent spoznaje činjenice da je čovjek sin Boga.Inače, čovjekovo uvjerenje da je sin Boga je doživljaj vjere.

^{196:3.35 (2097.3)} Svijest o Bogu je ekvivalent čovjekove integracije sa svemirom i to na najvišim razinama duhovne stvarnosti. Samo ono što je od duha u bilo kojoj vrijednosti je neuništivo. Čak ni ono što je istinito, lijepo i dobro ne može propasti u ljudskom iskustvu. Ako čovjek ne izabere nastavak života, besmrtni Ispravljač u sebi čuva one stvarnosti koje su bile rođene iz ljubavi i koje su njegovane službom. I sve to je dio Oca Svih. Otac je živuća ljubav, a ovaj život Oca je u njegovim Sinovima. Duh Oca je u sinovima njegovih Sinova - smrtnim ljudima. I na koncu konca, ideja Oca ostaje čovjekov najviši koncept Boga.

* * * * *