Knjiga Urantije

POGLAVLJE 188 -- ISUSOVO TIJELO U GROBNICI

• Sekcije
• 1. ISUSOV POGREB
• 2. STRAŽAREĆI PORED GROBA
• 3. UOČI SUBOTE
• 4. ZNAČENJE SMRTI NA KRIŽU
• 5. POUKE KRIŽA

^{188:0.1 (2012.1)} DAN i pol dok je Isusovo smrtno tijelo ležalo u Josipovom grobu - razdoblje između njegove smrti na križu i uskrsnuća - je period Mihaelovog života koji nam je malo poznat. Možemo govoriti o detaljima pogreba Sina Čovječjeg i opisati događaje vezane uz njegovo uskrsnuće, ali ne možemo ponuditi autentične informacije o događajima koji su se odigrali tijekom ovih trideset šest sati, od tri sata u petak poslije podne, do tri sata u nedjelju ujutro. To je razdoblje Učiteljevog života započelo nedugo prije nego su rimski vojnici skinuli njegovo tijelo s križa.On je visio na križu oko jedan sat poslije smrti. Bili bi ga skinuli ranije da nisu prvo skidali tijela dvojice razbojnika.

^{188:0.2 (2012.2)} Vladari Židova su planirali baciti Isusovo tijelo u otvoreni grob na Geheni, južno od grada; tako su običano postupali s tijelima razapetih osoba. U tom bi slučaju Učiteljevo tijelo bilo na milosti divljih zvijeri.

^{188:0.3 (2012.3)} U međuvremenu, Josip iz Arimateje je otišao k Pilatu u pratnji Nikodema kako bi tražio Isusovo tijelo da mu priredi prikladan pogreb. Nije bilo neuobičajeno da prijatelji razapetih osoba ponude mito rimskim vlastima za povlasticu da dobiju tijela svojih prijatelja. Josip je tako otišao k Pilatu s velikom sumom novca, u slučaju da mora platiti dopuštenje da položi Isusovo tijelo u privatni grob. Ali Pilat nije htio uzeti novac za ovo dopuštenje. Kad je čuo njihov zahtjev, brzo je potpisao zapovijed kojom je dao pravo Josipu da ode na Golgotu i da odmah uzme Učiteljevo tijelo. U međuvremenu, kako se pješčana oluja stišala, grupa Židova koja je predstavljala Veliko vijeće otišla je na Golgotu kako bi se pobrinula da se Isusovo tijelo baci u otvoreni grob s tijelima dvojice razbojnika.

1. ISUSOV POGREB

^{188:1.1 (2012.4)} Kad su Josip i Nikodem stigli na Golgotu, vidjeli su kako vojnici skidaju Isusovo tijelo, dok zastupnici Velikog vijeća stoje po strani da osigurajaju da nitko od Isusovih sljedbenika ne stane na put polaganju njegovog tijela u razbojničku grobnicu. Kad je Josip satniku pokazao Pilatovu zapovijed o predaji Isusovog tijela, Židovi su se pobunili i glasno su tražili da im se preda tijelo. U svojoj glasnoj pometnji pokušali su nasilno uzeti tijelo, tako da je satnik pozvao četvoricu stražara i s njima stao s podignutim mačevima pored Učiteljevog tijela koje je ležalo na zemlji. Satnik je naredio ostalim vojnicima da ostave dvojicu razbojnika i da rastjeraju bijesnu gomilu razljućenih Židova. Nakon što su ponovo uspostavili red, satnik je okupljenim Židovima pročitao Pilatovo odobrenje i stao u stranu govoreći Josipu: "Ovo je tijelo tvoje i možeš s njim učiniti kako ti je volja. Ja ti stojim na raspolaganju s mojim vojnicima da te nitko ne omete u tvojim namjerama."

^{188:1.2 (2013.1)} Tijelo razapete osobe nije moglo biti pokopano na židovskom groblju; to je bilo strogo zabranjeno zakonom. Josip i Nikodem su poznavali taj zakon, te su na putu za Golgotu odlučili sahraniti Isusa u Josipovom novom obližnjem obiteljskom grobu isklesanom u stijeni sjeverno od Golgote, preko puta ceste koja je vodila u Samariju. Nitko još nije bio stavljen na počinak u ovoj grobnici i zaključili su da je bilo najbolje Učitelja tu sahraniti. Josip je doista vjerovao da će Isus ustati iz mrtvih, dok je Nikodem bio dosta sumnjičav. Ovi bivši članovi Velikog vijeća su više ili manje tajili svoju vjeru u Isusa, iako su njihove kolege iz Velikog vijeća već dulje naslućivale njihovu odanost, čak i prije nego što su se povukli iz vijeća. Od sada su upravo oni postali Isusovi najotvoreniji sljedbenici u cijelom Jeruzalemu.

^{188:1.3 (2013.2)} Oko pola pet poslije podne krenula je pogrebna povorka s tijelom Isusa iz Nazareta s Golgote prema Josipovom grobu koji se nalazio preko puta. Četverica muškaraca su nosila Isusovo tijelo umotano u platno, a slijedile su ih vjerne žene iz Galileje koje su došle vidjeti cijeli događaj. Smrtnici koji su nosili Isusovo materijalno tijelo do groba su bili: Josip, Nikodem, Ivan i rimski satnik.

^{188:1.4 (2013.3)} Oni su odnijeli tijelo u grob, komoru veličine nekih devet kvadratnih metara, gdje su ga žurno pripremili za pogreb. Židovi zapravo nisu sahranjivali svoje mrtve; oni su ih balzamirali. Josip i Nikodem su sa sobom donijeli veliku količinu miomirisa i pomasti, te su omotali tijelo zavojima natopljenim ovim otopinama. Nakon što su završili s balzamiranjem, svezali su ubrus preko lica, omotali tijelo platnom i s najvećim poštovanjem ga položili na pogrebnu policu.

^{188:1.5 (2013.4)} Kad su tijelo položili u grob, satnik je naredio vojnicima da pomognu dogurati kamen koji je služio umjesto vrata na ulazu u grob. Vojnici su zatim otišli u Gehenu s tijelima dvojice razbojnika, dok su se ostali vratili u Jeruzalem da u tuzi proslave Pashu prema Mojsijevim zakonima.

^{188:1.6 (2013.5)} Vladala je prilična žurba oko Isusovog pogreba radi predstojeće subote i blagdana Pashe. Muškarci su se žurno vratili u grad, dok su žene ostale pored groba dok se nije smračilo.

^{188:1.7 (2013.6)} Dok se sve to događalo, žene su se sakrile u blizini da promatraju ove događaje i da vide gdje je Učitelj sahranjen. One su se krile zbog toga što je ženama bilo zabranjeno miješati se s muškarcima prilikom pogreba.One su zaključile da Isus nije bio pravilno pripravljen za pogreb, te su se dogovorile vratiti u Josipovu kuću da se tu odmore preko subote i da pripreme miomirise i pomasti, te se vratiti u nedjelju ujutro da ispravno pripreme Učiteljevo tijelo za smrtni počinak. Žene koje su ostale pored groba u petak navečer su bile: Marija Magdalena, Marija Kleofina, druga sestra Isusove majke po imenu Marta i Rebeka iz Sefore.

^{188:1.8 (2013.7)} Osim Davida Zebedejevog i Josipa iz Arimateje, mali je broj Isusovih sljedbenika uistinu vjerovao ili shvaćao da je Isus trebao uskrsnuti na treći dan.

2. STRAŽAREĆI PORED GROBA

^{188:2.1 (2014.1)} Ako se Isusovi sljedbenici nisu obazirali na njegovo obećanje da će uskrsnuti na treći dan, to nije bio slučaj s njegovim neprijateljima. Vrhovni svećenici, farizeji i saduceji nisu zaboravili izvješća o njegovim riječima da se treba podići iz mrtvih.

^{188:2.2 (2014.2)} U petak uveče oko ponoći, u Kaifinom domu se nakon pashalne večere okupila grupa židovskih vođa, gdje su razgovarali o svojim bojaznima u vezi Učiteljeve tvrdnje da će ustati iz mrtvih na treći dan. Ovaj susret je završio s imenovanjem odbora predstavnika Velikog vijeća koji je narednog dana trebao otići k Pilatu sa službenim zahtjevom da se pred Isusovim grobom postavi rimski stražar kako se njegovi prijatelji ne bi mogli upetljati. Kako je njihov govornik rekao Pilatu: "Gospodine, ne zaboravite da je ova varalica, ovaj Isus iz Nazareta, govorio dok je bio živ, 'Nakon tri dana, uskrsnut ću.' Mi smo, dakle, došli s molbom da se na njegov grob postavi stražar, barem dok ne prođe treći dan nakon njegove smrti. Mi se jako bojimo da njegovi učenici ne dođu ukrasti njegovo tijelo i proglasiti ljudima da je uskrsnuo iz mrtvih. Ako dopustimo da se to dogodi, to bi bilo daleko gore nego dopustiti mu da ostane na životu."

^{188:2.3 (2014.3)} Kad je Pilat čuo ovaj zahtjev Velikog vijeća, rekao je: "Dat ću vam stražu od deset vojnika. Idite i osigurajte grob." Vratili su se u hram i sa sobom doveli desetoricu svojih ljudi, te su potom otišli na Josipov grob s ovih deset židovskih čuvara i deset rimskih vojnika koje su, iako je bila subota, postavili da stražare pred grobom. Dogurali su još jedan kamen ispred grobnice i stavili Pilatov pečat na oba kamena i oko njih, da ih nitko ne pomakne bez njihova znanja. I ta dvadesetorica su ostali na straži do uskrsnuća, a Židovi su im donosili hranu i piće.

3. UOČI SUBOTE

^{188:3.1 (2014.4)} Tijekom ove subote učenici i apostoli su se skrivali, dok je cijeli Jeruzalem bio zaokupljen raspravama o Isusovoj smrti na križu. U Jeruzalemu je u to vrijeme bilo skoro milijun i pol Židova iz svih dijelova Rimskoga Carstva i Mezopotamije. Bio je to početak pashalnog tjedna i svi ovi hodočasnici su čuli za Isusovo uskrsnuće i raznijeli ove vijesti u svoje krajeve.

^{188:3.2 (2014.5)} Kasno u subotu navečer, Ivan Marko je potajno pozvao jedanaestoricu apostola da se okupe u kući njegova oca, gdje su se našli nedugo prije ponoći u istoj sobi na gornjem katu gdje su prije dvije noći blagovali Posljednju večeru sa svojim Učiteljem.

^{188:3.3 (2014.6)} Isusova majka Marija, u pratnji Rute i Jude, se vratila u Betaniju da se pridruži svojoj obitelji ove subote uvečer nedugo prije zalaska sunca. David Zebedejev je ostao kod Nikodema, gdje je bio ugovorio sa svojim glasnicima da se okupe u nedjelju rano ujutru. Galilejske žene, koje su već pripremile pomasti za balzamiranje Isusovog tijela, ostale su u kući Josipa iz Arimateje.

^{188:3.4 (2014.7)} Mi ne možemo u potpunosti objasniti što se događalo s Isusom iz Nazareta tijekom tog razdoblja od dan i pol, kada je navodno počivao u Josipovom novom grobu. Po svemu sudeći, prošao je istim prirodnim procesom smrti na križu kao bilo koji drugi smrtnik na njegovom mjestu. Čuli smo kako je rekao, "Oče, u ruke tvoje predajem svoj duh." Nije nam u potpunosti jasno značenje ove tvrdnje, jer je Isusov Misaoni Ispravljač već odavno bio personificiran, čime je stekao zasebnu egzistenciju, odvojenu od Isusovog smrtnog bića. Učiteljeva fizička smrt na križu ni na koji način nije mogala utjecati na njegovog Personificiranog Ispravljača. Isus je u tom trenutku u Očeve ruke najvjerojatnije predao duh-duplikat Ispravljačevog prvobitnog rada na poduhovljenju smrtnog uma koji je omogućio prijenos zapisa njegovog ljudskog iskustva na prebivališne svjetove. Morala je postojati neka duhovna stvarnost u Isusovom iskustvu koja je bila analogna s prirodom duha - ili dušom - zemaljskih smrtnika koji rastu po vjeri. No, to je samo naše mišljenje - mi zapravo ne znamo što je Isus predao svome Ocu.

^{188:3.5 (2015.1)} Znamo da se Učiteljevo fizičko obličje odmaralo u Josipovom grobu sve do otprilike tri sata u nedjelju ujutro, ali nismo sigurni u pogledu statusa Isusove ličnosti tijekom ovih trideset šest sati. Nekom prilikom se usudimo objasniti te stvari više ili manje ovako:

^{188:3.6 (2015.2)} 1. Stvaralačka svijest Mihaela morala je biti slobodna i nepovezana s njegovim smrtnim umom fizičkog utjelovljenja.

^{188:3.7 (2015.3)} 2. Isusov negdašnji Misaoni Ispravljač je bio prisutan na zemlji tijekom ovog razdoblja i osobno je zapovijedao okupljenim mnoštvom nebeskih bića.

^{188:3.8 (2015.4)} 3. Stečeni duh-identitet ovog čovjeka iz Nazareta koji je doveden u postojanje tijekom njegovog života u tijelu kao rezultat, prvo, izravnih nastojanja njegovog Misaonog Ispravljača, a kasnije, njegove savršene prilagodbe fizičkih potreba i duhovnih zahtjeva idealnog smrtnog postojanja, što je postignuto njegovim neprestanim odabirom Očeve volje, morao je biti povjeren na čuvanje Rajskom Ocu. Ne znamo je li se ova duhovna stvarnost vratila kako bi postala dijelom njegove uskrsle ličnosti, ali vjerujemo da jest. No, ima i onih u svemiru koji drže da ta Isusova duša-identitet sada počiva u "krilu Očevu," te da će s vremenom biti oslobođena da preuzme upravu nad nebadonskim Korpusom Finalista pri njihovom ostvarenju neobznanjene sudbine vezane uz rad na nestvorenim svemirima neorganiziranih domena vanjskog prostora.

^{188:3.9 (2015.5)} 4. Smatramo da je Isusova ljudska ili smrtna svijest spavala tijekom ovih trideset šest sati. Imamo razloga vjerovati da Isus-čovjek nije bio svjestan ničega što se u ovom razdoblju događalo u svemiru. Njegova smrtna svijest nije bila svjesna prolaska vremena; uskrsnuće života je uslijedilo neposredno nakon sna smrti.

^{188:3.10 (2015.6)} I ovo je otprilike sve što možemo zabilježiti o Isusovom statusu tijekom njegovog boravka u grobu. Premda se možemo pozvati na veći broj međupovezanih činjenica, teško da imamo sposobnost poduzeti njihovo tumačenje.

^{188:3.11 (2015.7)} U ogromnim prostorijama za uskrsnuće mrtvih na prvom svijetu Satanije i danas stoji prekrasna materijalno- morontijalna građevina poznata kao "Mihaelov spomenik," koja trenutno nosi Gabrijelov pečat. Ovaj je spomenik podignut nedugo nakon što je Michael napustio ovaj svijet, i na njemu stoji natpis: "U spomen smrtnom prijelazu Isusa iz Nazareta na Urantiji."

^{188:3.12 (2016.1)} Postoje zapisi koji pokazuju da je tijekom ovog razdoblja na Urantiji održana sjednica vrhovnog vijeća Svijeta Spasenja, s njegovih stotinu članova, pod predsjedanjem Gabrijela. Pored toga postoje zapisi koji pokazuju da su Stari Dani razgovarali s Mihaelom o statusu svemira Nebadona tijekom tog vremena.

^{188:3.13 (2016.2)} Znao da je razmijenjena najmanje jedna poruka između Mihaela i Emanuela na Svijetu Spasenja dok je Učiteljevo tijelo ležalo u grobu.

^{188:3.14 (2016.3)} Postoji dobar razlog za vjerovanje da je neka osoba sjedila na mjestu Kaligastije na sustavnom vijeću Planetarnih Kneževa na Jeruzemu dok se Isusovo tijelo odmaralo u grobu.

^{188:3.15 (2016.4)} Evidencija Edentije pokazuje da je Otac Zviježđa s Norlatiadeka bio na Urantiji, te da je dobio upute od Michaela za ovog razdoblja počinka u grobu.

^{188:3.16 (2016.5)} A postoje i mnogi drugi dokazi koji ukazuju da Isusova cijela ličnost nije bila uspavana i nesvjesna u ovom razdoblju prividne fizičke smrti.

4. ZNAČENJE SMRTI NA KRIŽU

^{188:4.1 (2016.6)} Iako Isus nije umro na križu kako bi iskupio grijehe smrtnih ljudi ili kako bi stvorio određeni djelotvoran pristup inače ljutom i okrutnom Bogu, iako Sin Čovječji nije položio život kako bi ublažio Božji gnjev i otvorio put spasenja grešnom čovjeku; bez obzira na sve ove neispravne ideje o iskupljenju i umilostivljenju, postoje određeni bitni aspekti Isusove smrti na križu koji se ne smiju previdjeti. Ostaje činjenica je da je Urantija postala poznata na obližnjim naseljenim planetima kao "Svijet križa."

^{188:4.2 (2016.7)} Isus je želio živjeti punim smrtnim životom u tijelu na Urantiji. Smrt je, pod normalnim uvjetima, dio života. Smrt je posljednji čin u smrtnoj drami. Pri svojim dobronamjernim nastojanjima da izbjegnete praznovjerne pogreške krivog tumačenja smrti na križu morate paziti da ne počinite još veću pogrešku u tome što eventualno nećete spoznati istinski značaj i pravi smisao Učiteljeve smrti.

^{188:4.3 (2016.8)} Smrtni čovjek nikada nije bio u posjedu drevnih prevaranata. Isus nije umro kako bi ljude izbavio iz okrutnih pandži izdajničkih vladara i palih kneževa višega svijeta. Otac na nebu nikada nije smislio tako veliku nepravdu kao što je ideja prokletstva smrtne duše zbog zlih djela njezinih predaka. Tako ni Učiteljeva smrt na križu nije bila nastojanje da se čovječanstvo iskupi od bilo kakvih dugova Bogu.

^{188:4.4 (2016.9)} Prije Isusovog života na zemlji, čovjek je eventualno mogao biti opravdan u svom vjerovanju u takvog Boga, ali to više nije slučaj nakon Učiteljevog života i smrti među njegovim bližnjima. Moj sije je poučavao dostojanstvo i pravednost Boga Stvoritelja; ali Isus je predočio ljubav i milost nebeskog Oca.

^{188:4.5 (2016.10)} Životinjska priroda - sklonost prema činjenju zla - može biti nasljedna, ali grijeh se ne prenosi s roditelja na dijete. Grijeh je čin svjesne i namjerne pobune protiv Očeve volje i zakona njegovih Sinova od strane individualnog bića koje ima obdarenje volje.

^{188:4.6 (2017.1)} Isus je živio i umro za cijeli svemir, a ne samo za ljudske rase ovog jednog svijeta. Smrtnici su primali spasenje i prije Isusovog života i smrti na Urantiji, ali ipak je činjenica da je njegovo utjelovljenje na ovom svijetu uveliko prosvijetlilo put spasenja; njegova je smrt zauvijek dokazala sigurnost spasenja nakon smrti u tijelu.

^{188:4.7 (2017.2)} Premda nije ispravno o Isusu govoriti kao o žrtvi, otkupitelju ili izbavitelju, u potpunosti točno govoriti o njemu kao spasitelju. On je zauvijek učinio put spasenja (preživljavanje) jasnim i izvjesnim; on je bolje i uvjerljivije pokazao put spasenja svim smrtnicima svih svjetova u svemiru Nebadonu.

^{188:4.8 (2017.3)} Nakon što jednom spoznate ideju Boga kao istinskog i brižnog Oca, što je jedina koncepcija Oca koju je Isus učio, radi dosljednosti morate potpuno odbaciti sve druge primitivne ideje o Bogu kao uvrijeđenom monarhu, strogom i svemoćnom vladaru čije najveće zadovoljstvo počiva u tome što će uhvatiti svoje podanike u zlom djelu i pobrinuti se da budu adekvatno kažnjeni, osim ako se neko biće koje je gotovo ravnog statusa s Božjim ne zauzme za njih, ne preuzme njihove muke i ne doživi njihovu smrt umjesto njih. Cijela ideja otkupljenja i pomirenja je nespojiva s koncepcijom Boga koju je učio i koju je svojim primjerom pokazao Isus iz Nazareta. Beskonačna ljubav je Božja prva i najistaknutija osobina.

^{188:4.9 (2017.4)} A cijela je ta ideja iskupljenja i žrtvenog spasenja ukorijenjena i utemeljena na sebičnosti. Isus je učio da je služenje bližnjima najviša koncepcija bratstva onih koji vjeruju u duhu. Oni koji vjeruju da je Bog otac svih ljudi uzimaju svoje spasenje zdravo za gotovo. Vjernik ne smije biti zaokupljen sebičnim teženjem osobnom spasenju, već nesebičnim porivom da voli i da sukladno tome služi svojim bližnjima, onako kako je Isus volio i služio smrtnicima.

^{188:4.10 (2017.5)} Niti se istinski vjernici trebaju toliko zanimati pitanjem buduće kazne za grijehe. Pravi vjernik je samo zabrinut zbog sadašnje odvojenosti od Boga. Istina, mudri roditelji ponekad kazne svoju djecu, ali to čine u ljubavi i u korektivne svrhe. Oni ne kažnjavaju u ljutnji i ne nanose bol u cilju odmazde.

^{188:4.11 (2017.6)} Čak i da je Bog uistinu strogi i zakonodavni vladar svemira u kojem dominira pravda, on sigurno ne bi bio zadovoljan s djetinjastom idejom kažnjavanja neke nevine žrtve umjesto pravog prijestupnika.

^{188:4.12 (2017.7)} Jedan bitan aspekt Isusove smrti, u pogledu obogaćivanja ljudskog iskustva i proširenja puta spasenja, nije toliko činjenica njegove smrti, koliko je to veličanstveni i neusporedivi duh s kojim je susreo smrt.

^{188:4.13 (2017.8)} Cijela ta ideja o otkupljenju prevodi spasenje u domenu nestvarnosti; takva koncepcija je čisto filozofska. Ljudsko spasenje je stvarno; ono počiva na dvije stvarnosti koje se mogu spoznati vjerom i koje na taj način postaju dijelom individualnog ljudskog iskustva: činjenici da je Bog otac svih ljudi i istini koja proizlazi iz te činjenice, da su svi ljudi braća. Točno je, naposljetku, da će vam se "otpustiti duzi vaši, kako i vi otpuštate dužnicima vašim."

5. POUKE KRIŽA

^{188:5.1 (2017.9)} Isusova smrt na križu ukazuje na punu mjeru neograničene odanosti pravog pastira prema svim, pa i nevrijednim ovcama njegova stada. Ovaj događaj zauvijek postavlja sve odnose između Boga i čovjeka na obiteljskoj osnovi. Bog je Otac; čovjek je njegov sin. Ljubav - ljubav oca prema svom sinu - postaje središnjom istinom svih kozmičkih odnosa između Stvoritelja i stvorenog bića - a ne pravda kralja koji nalazi zadovoljstvo u patnjama i kažnjavanju svojih zlih podanika.

^{188:5.2 (2018.1)} Križ zauvijek pokazuje da Isusov stav prema grešnicima nikad nije počivao na bilo osudi ili oproštenju, nego na vječnom spasenju ljubavi. Isus je uistinu spasitelj u tom smislu da njegov život i njegova smrt istinski privode sve ljude dobroti i pravednom spasenju. Isus toliko voli ljude da njegova ljubav proizvodi reakciju ljubavi u ljudskim srcima. Ljubav je istinski zarazna i vječno kreativna. Isusova smrt na križu je primjer ljubavi koja je dovoljno jaka i božanska da oprosti grijeh i izbriše svako zlo. Isus je ovom svijetu predočio kvalitetu pravednosti koja je viša od pravde - tehničkog shvaćanja pravog i krivog. Božanska ljubav ne samo što oprašta grijehe; ona ih zapravo upija i istinski uništava. Oprost ljubavi posve nadilazi oprost milosti. Milost stavlja zločinačku krivnju na jednu stranu; ali ljubav zauvijek uništava grijeh i sve slabosti koje proizlaze iz njega. Isus je ljudima Urantije pokazao novu metodu življenja. On nas je učio da se ne trebamo oduprijeti zlu, već da kroz njega trebamo naći dobrotu koja djelotvorno uništava zlo. Isusovo oproštenje nije odobravanje zla; ono je spasenje od osude. Spasenje ne umanjuje zlo; ono ga pretvara u dobro. Istinska ljubav se ne pogađa s mržnjom, niti opravdava mržnju; ona uništava mržnju. Isusova se ljubav ne može zadovoljiti s pukim oproštenjem. Učiteljeva ljubav podrazumijeva obnovu, vječni život. Posve je ispravno govoriti o spasenju kao iskupljenju, ako govorite o ovoj vječnoj obnovi.

^{188:5.3 (2018.2)} Isus se, snagom svoje osobne ljubavi prema ljudima, uspio osloboditi zla i grijeha. On je time omogućio čovjeku da slobodno odabere bolji način življenja. Isus je predočio oslobođenje od prošlosti koje samo po sebi obećava trijumf za budućnost. Opraštanje na taj način donosi spasenje. Ljepota božanske ljubavi, nakon što je čovjek u potpunosti pusti u svoje srce, zauvijek uništava svaku privlačnost grijeha i moć zla.

^{188:5.4 (2018.3)} Isusove patnje nisu bile ograničene na raspeće. Isus iz Nazareta je ustvari proveo više od dvadeset pet godina na križu stvarne i intenzivne smrtne egzistencije. Stvarna vrijednost križa sastoji se u činjenici da je to bio vrhovni i konačni izraz njegove ljubavi, upotpunjeno otkrivenje njegove milosti.

^{188:5.5 (2018.4)} Na milijunima naseljenih svjetova, desetine bilijuna evolucijskih stvorenja koja su se našla u iskušenju da dignu ruke od moralne borbe i da odustanu od blaženog boja vjere, bacila su još jedan pogled na raspetog Isusa i našla snage da idu dalje, nadanuta prizorom Boga koji polaže svoj utjelovljeni život u ime nesebičnog služenja čovjeku.

^{188:5.6 (2018.5)} Pobjeda smrti na križu je sažeta u duhu Isusovog stava prema onima koji su ga napadali. On je učinio križ vječnim simbolom trijumfa ljubavi nad mržnjom, pobjede istine nad zlom, kada je molio: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine." Ta odanost ljubavi zarazila je sva prostranstva ogromnog svemira; učenici su o njoj naučili od svog Učitelja. Prvi učitelj njegova evanđelja koji je bio pozvan da položi svoj život u ovoj službi rekao je, dok su ga kamenovali na smrt: "Ne uzimi im ovo za grijeh!"

^{188:5.7 (2018.6)} Križ zauvijek apeluje na ono što je najbolje u čovjeku, zato što pruža svjedočanstvo o onome koji je bio voljan položiti svoj život u služenju svojim bližnjima.Veće ljubavi nitko ne može imati od toga: da bi bio spreman položiti vlastiti život za svoje prijatelje - a Isus je imao takvu ljubav da je bio voljan položiti svoj život za svoje neprijatelje, što je najveća ljubav ikad viđena na zemlji.

^{188:5.8 (2019.1)} Na drugim svjetovima, kao i na Urantiji, ovaj uzvišen prizor smrti ljudskog Isusa na križu Golgote je izazvao emocije u smrtnicima, dok je izazvao najveću odanost anđela.

^{188:5.9 (2019.2)} Križ ostaje simbolom svete službe, odanosti nečijeg života za dobrobit i spasenje njegovih bližnjih.Križ nije simbol žrtve nevinog Sina Božjega umjesto stvarnih grešnika, u cilju ublaženja bijesa uvrijeđenog Boga, ali on zauvijek ostaje kako na zemlji tako i širom prostranog svemira, sveti simbol dobrih bića koja sebe daruju zlima i koja ih spašavaju odanošću svoje ljubavi. Križ je uistinu simbol najvišeg oblika nesebične službe, vrhunske odanosti punog darivanja pravednog života u svesrdnoj službi, čak i u smrti, smrti na križu. I sam prizor ovog velikog simbola Isusovogdarovanog života uistinu pruža nadahnuće svima nama koji želimo slijediti njegov primjer.

^{188:5.10 (2019.3)} Kad razboriti muškarci i žene gledaju kako Isus umire na križu, teško da će ikada dopustiti sami sebi da se žale čak i na najteže životne poteškoće, a kamoli na sitne probleme i brojne čisto fiktivne pritužbe. Njegov je život bio tako veličanstven i njegova smrt tako pobjednička da nas njegov primjer navodi da podjelimo oboje. Istinski privlačna moć prožima cijelo Mihaelovo darivanje, od njegove najranije mladosti do ovog neodoljivog spektakla njegove smrti na križu.

^{188:5.11 (2019.4)} Pazite, dakle, da kad promatrate križ kao otkrivenje Boga, ne gledate očima primitivnog čovjeka ili sa stajališta kasnijih barbara, koji su Boga smatrali neumoljivim Vladarom surove pravde i krute sprovedbe zakona. Umjesto toga, smatrajte križ najvišom manifestacijom Isusove ljubavi i odanosti u njegovoj životnoj misiji darivanja svim smrtnim rasama njegovog prostranog svemira. U smrti Sina Čovječjeg trebate vidjeti vrhunac očitovanja Očeve božanske ljubavi prema njegovim sinovima smrtnih planeta. Križ stoga predstavlja odanost dobrovoljne ljubavi i darivanje dobrovoljnog spasenja onima koji su spremni primiti ove darove i ovu odanost. Otac nije tražio Isusovu smrt na križu - on je samo tražio ono što je Isus dragovoljno dao i što je odbio izbjeći.

^{188:5.12 (2019.5)} Ako čovjek nije u stanju cijeniti Isusa i razumjeti značenje njegovog darovanog života, onda barem može shvatiti prijateljsku naklonost njegove smrtne patnje. Niti jedan čovjek se nikada ne mora bojati da Stvoritelj ne poznaje prirodu i opseg njegovih privremenih zemaljskih patnji.

^{188:5.13 (2019.6)} Znamo da smrt na križu nije imala za cilj da postigne pomirenje čovjeka s Bogom, već da oživi čovjekovu spoznaju Očeve vječne ljubavi i Sinove beskrajne milosti i da emitira ove univerzalne istine cijelom svemiru.