Knjiga Urantije

POGLAVLJE 184 -- PRED VELIKIM VIJEĆEM

• Sekcije
• 1. ANA ISPITUJE ISUSA
• 2. PETAR U VRTU
• 3. PRED SUDOM VELIKOG VIJEĆA
• 4. ČAS PONIŽENJA
• 5. DRUGA SJEDNICA SUDA

^{184:0.1 (1978.1)} POSLANICI Ane su potajno naložili zapovjedniku rimskih vojnika da dovede Isusa u Aninu palaču neposredno nakon uhićenja. Negdašnji veliki svećenik je prije svega htio utvrditi svoj ugled kao poglavar svećeničke vlasti Židova. On je jednako tako htio zadržati Isusa u pritvoru u svojoj kući na nekoliko sati, kako bi imao dovoljno vremena da pokrene pravni postupak sazivanja suda Velikog vijeća. Nije bilo dopušteno sazvati sud Velikog vijeća prije prinošenja jutarnje žrtve u hramu, što je bilo otprilike oko tri ujutro.

^{184:0.2 (1978.2)} Ana je znao da je sud Velikog vijeća bio okupljen u palači njegovog tasta Kaife. Nekih trideset članova Velikog vijeća se već prije ponoći okupilo u domu velikog svećenika, kako bi sudili Isusu čim bude mogao biti izveden pred njih. Od svih članova Velikog vijeća, okupili su se samo oni koji su bili čvrsti i otvoreni protivnici Isusa i njegovih učenja, kako je istražni sud zahtijevao nazočnost samo dvadeset tri člana.

^{184:0.3 (1978.3)} Isus je proveo otprilike tri sata u Aninoj palači na Maslinskoj gori, nedaleko od Getsemanskog vrta, gdje su ga uhitili. Ivan Zebedejev je bio slobodan i siguran u Aninoj palači ne samo zbog zapovijedi rimskog satnika, nego prije svega zato što je sa svojim bratom Jakovom bio dobro poznat starijim slugama, kako su mnogo puta boravili kao gosti u palači bivšeg velikog svećenika, rođaka njihove majke Salome.

1. ANA ISPITUJE ISUSA

^{184:1.1 (1978.4)} Obogaćen prihodima iz hrama, pod zaštitom svog tasta koji je bio veliki svećenik i zbog svojih odnosa s rimskim vlastima, Ana je uistinu bio najmoćniji čovjek među Židovima. Bio je uglađen i oštrouman politički planer i zavjernik. Htio je biti taj koji će upravljati procesom Isusove eliminacije; bojao se povjeriti tako bitno poduzeće svom naprasitom i agresivnom tastu. Ana je htio biti siguran da će Učiteljeva osuda ostati u rukama saduceja; strahovao je od moguće simpatije određenih farizeja, kako je znao da su svi članovi Velikog vijeća koji su prihvatili Isusova učenja bili farizeji.

^{184:1.2 (1978.5)} Ana nije vidio Isusa već par godina, od vremena kad mu je Učitelj nakratko došao u posjetu, prije nego što će napustiti njegovu kuću radi domaćinove hladnoće i rezerviranosti. Ana se planirao pozvati na ovo ranije poznanstvo i pokušati nagovoriti Isusa da odustane od svojih tvrdnji i da napusti Palestinu. Nije želio sudjelovati u ubojstvu dobrog čovjeka, i zaključio je da je Isus eventualno mogao izabrati da napusti zemlju, umjesto što će biti suočen sa smrću. Istog časa kad je stupio pred ovog snažnog i odlučnog Galilejca, Ana je spoznao ispraznost svojih planova. Isus je bio još dostojanstveniji i uravnoteženiji nego što ga se Ana sjećao.

^{184:1.3 (1979.1)} Kad je Isus bio mlad, Ana se uveliko zanimao za njega, ali sad su njegovi prihodi bili ugroženi nakon što je Isus istjerao mjenjače novca i druge komercijalne trgovce iz hrama. Ovaj je čin pobudio daleko veće neprijateljstvo u velikom svećeniku nego što su to učinila Isusova učenja.

^{184:1.4 (1979.2)} Ana je ušao u svoju prostranu gostinjsku sobu, sjeo u veliki naslonjač, i zapovjedio da mu dovedu Isusa. Nakon što je proveo neliko trenutaka odmjeravajući Učitelja u tišini, rekao je: "Jasno ti je da moramo nešto učiniti u vezi tvojih učenja, budući da remetiš red i mir naše zemlje." Dok je Ana upitno gledao u Isusa, Učitelj mu je otvoreno uzvratio pogled, ali nije izustio ni riječi. Ana je opet rekao: "Kako se ono zovu tvoji apostoli, osim Šimuna Revnitelja, političkog agitatora?" Isus je nastavio gledati u Anu bez riječi.

^{184:1.5 (1979.3)} Ana je bio jako uznemiren Isusovim odbijanjem da odgovori na njegova pitanja, tako da je rekao: "Zar te nije briga da li ću biti prijateljski naklonjen prema tebi ili ne? Zar ne znaš koliki je moj utjecaj u pogledu suđenja koje te čeka?" Kad je Isus to čuo, rekao je: "Ana, ti znaš da nemaš nikakve vlasti nada mnom osim ako imaš dopuštenje od moga Oca. Neki hoće uništiti Sina Čovječjeg zbog svog neznanja; oni ne znaju ništa bolje, ali ti, prijatelju, ti znaš što činiš. Kako možeš, dakle, odbaciti Božje svjetlo?"

^{184:1.6 (1979.4)} Ljubazni način na koji je Isus odgovorio, gotovo je naveo Anu na zbunjenost. Ali on je već bio odlučio da Isus mora bilo napustiti Palestinu ili umrijeti; tako je skupio hrabrosti da upita: "Što je to što ti pokušavaš poučiti narod? Što je to što tvrdiš da si?" Isus je odgovorio: "Ti dobro znaš da sam javno govorio svijetu. Poučavao sam u sinagogama i u hramu mnogo puta, pred okupljenim Židovima i mnogim nežidovima. U tajnosti nisam govorio ništa; zašto, onda, mene pitaš o mojim učenjima? Zašto ne pozoveš one koji su me čuli i ne pitaš njih što sam govorio? Evo, cijeli je Jeruzalem čuo što sam govorio, samo ti nisi čuo ta učenja." Ali prije no što je Ana uspio odgovoriti, glavni upravitelj dvora koji je stajao u blizini, udari Isusa rukom po licu, govoreći: "Kako se usuđuješ tako govoriti velikom svećeniku?" Ana nije izustio ni riječi prijekora svome čuvaru, ali Isus mu se obratio, govoreći, "Prijatelju, ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo; ali ako sam pravo rekao, zašto me udaraš?"

^{184:1.7 (1979.5)} Iako je Anu žalostilo što je stražar udario Isusa, bio je suviše ponosan da obrati pozornost. U svojoj zbunjenosti je otišao u drugu sobu, ostavljajući Isusa nasamo sa slugama i stražarima hrama gotovo sat vremena.

^{184:1.8 (1979.6)} Nakon što se vratio, stao je pored Učitelja govoreći, "Ako si ti zbilja Mesija, izručitelj Izraela, reci nam?" Isus je odgovorio: "Ana, ti me poznaješ od moje mladosti. Ti znaš da ne tvrdim da sam bilo što izuzev onoga što mi je Otac povjerio da budem, i da me on poslao svim ljudima, nežidovima kao i Židovima." Tada je rekao Ana: "Meni su rekli da si tvrdio da si Mesija; je li to istina?" Isus je pogleda Anu jedno izustivši: "Kako ti kažeš."

^{184:1.9 (1980.1)} Otprilike u ovom trenutku su stigli glasnici od Kaife da pitaju kad će Isus biti izveden pred sud Velikog vijeća, a budući da je već svitalo jutro, Ana je odlučio da je bilo najbolje poslati Isusa Kaifi, svezana i u pratnji čuvara hrama. On im se nedugo zatim pridružio.

2. PETAR U VRTU

^{184:2.1 (1980.2)} Kako je skupina stražara i vojnika prilazila ulazu u Aninu palaču, Ivan Zebedejev nastavio ići pored kapetana rimskih vojnika. Juda je išao na kraju povorke, dok ih je Šimun Petar slijedio izdaleka. Nakon što je Ivan ušao u palaču s Isusom i stražarima, Juda je prišao vratima, ali kad je vidjeo Isusa i Ivana, odlučio je otići u kuću Kaife kako je znao da se tu trebalo održati pravo suđenje Isusu. Nedugo nakon Judinog odlaska, stigao je Šimun Petar i dok je stajao pred vratima, Ivan ga je ugledao baš kad se spremao ući u palaču za Isusom. Sluškinja koja je bila na vratima je prepoznala Ivana i kad ju je ovaj zamolio da otvori vrata Petru, ona ga je rado poslušala.

^{184:2.2 (1980.3)} Petar je, po ulasku u dvorište, sjeo da se ugrije pored peći na drveni ugalj, kako je noć bila hladna.Osjećao se vrlo neprijatno, okružen Isusovim neprijateljima i doista je bio u nezgodnoj situaciji. Učitelj nije tražio od Petra da ostane u blizini, kao što je to tražio od Ivana. Petar je trebao ostati među drugim apostolima, onima kojima je Isus rekao da se ne izlažu riziku za vrijeme Učiteljeve osude i raspeća.

^{184:2.3 (1980.4)} Petar je bacio svoj mač pred vratima palače, tako da je ušao u Anin vrt nenaoružan. Bio je smeten zbunjenošću; teško je mogao prihvatiti činjenicu Isusovog uhićenja. Nije mogao spoznati stvarnost situacije - činjenicu da je bio u Aninom dvorištu i da se tu grijao pored vatre među slugama velikog svećenika. Pitao se što su radili drugi apostoli i preturajući po glavi kako je bilo moguće da je Ivan bio primljen u palaču, zaključio je da je Ivan mora biti poznat slugama, kako je on bio taj koji je zamolio vrataricu da mu otvori.

^{184:2.4 (1980.5)} Nedugo nakon što je vratarica pustila Petra u vrt i dok se grijao pored vatre, prišla mu je nestašno govoreći: "Zar nisi i ti od njegovih učenika?" Petar se nije trebao toliko iznenaditi što je bio prepoznat kao takav, jer je Ivan bio taj koji je tražio da mu otvore vrata; ali on je bio u tako napetom živčanom stanju da je izgubio mir u trenutku identifikacije s Isusovim učenicima i vođen jednom jedinom mišlju - kako će živ izaći iz ove situacije - brzo je odvratio na njezino pitanje, riječima, "Nisam."

^{184:2.5 (1980.6)} Nedugo zatim još jedan sluga je prišao Petru i rekao: "Nisam li te ja vidio u vrtu kad uhvatiše onog čovjeka? Nisi li ti jedan od njegovih sljedbenika?" Petar je postao jako uznemiren; nije vidio načina da se izvuče od ovih tužitelja; tako je žestoko zanijekao svaku povezanost s Isusom, govoreći, "Niti poznajem ovog čovjeka, niti pripadam njegovim učenicima."

^{184:2.6 (1980.7)} U tom trenutku vratarica je povedela Petra u stranu i rekla: "Sigurna sam da si učenik ovog Isusa, ne samo zato što me jedan od njegovih učenika zamolio da ti otvorim, nego zato što te moja sestra vidjela u hramu s ovim čovjekom. Zašto niječeš?" Kad je Petar čuo kako ga sluškinja optužuje, ponovo je zanijekao svoju povezanost s Isusom dok se počeo kleti i psovati, opet govoreći, "Ja nisam njegov učenik; uopće ne znam o kome vi govorite; nikad nisam čuo za njega."

^{184:2.7 (1981.1)} Petar se privremeno udaljio od vatre, i dalje šetajući po vrtu. Rado bi pobjegao, ali se bojao da privuče pozornost na sebe. Kako je bilo hladno, vratio se pored vatre, a jedan od ljudi koji su stajali pored njega, rekao je: "Znam da si njihov učenik. Ovaj Isus je Galilejac, a i po tvom se naglasku može reći da si Galilejac." A Petar je opet zanijekao svaku povezanost sa svojim Učiteljem.

^{184:2.8 (1981.2)} U svojoj uznemirenosti, Petar je nastojao izbjeći kontakt sa svojim tužiteljima tražeći osamu na trijemu. Nakon što je proveo više od sat vremena u izolaciji, susrete vrataricu i njezinu sestru, koje su ga počele zadirkivati da prizna svoju povezanost s Isusom. I on je ponovo zanijekao njihove optužbe. Upravo u trenutku kad je bio spreman ponovo zanijekati svaku povezanost s Isusom, oglasio se pijetao i podsjetio Petra o Isusovim riječima upozorenja nešto ranije te noći. Dok je tu stajao, teška srca i pogođen osjećajem krivice, otvorila su se vrata palače i stražari su izveli Isusa na putu do Kaife. Kad je Učitelj prošao pored Petra, vidio je pod svjetlom baklji, izraz očaja na licu svog nekoć samouvjerenog i površno hrabrog apostola, i okrenuo se gledajući Petra u oči. Bio je to takav pogled pomiješane samilosti i ljubavi, kakav smrtni čovjek nikada nije ugledao na licu Učitelja.

^{184:2.9 (1981.3)} Dok su Isus i stražari prolazili kroz vrata palače, Petar ih je slijedio, ali se brzo predomislio. Jednostavno nije mogao ići za njima. Sjeo je pokraj ceste i gorko plakao. I nakon što prolio ove suze agonije, okrenuo se prema taboru u nadi da će naći svog brata, Andriju. Po dolasku u tabor, on je pronašao samo Davida Zebedejevog, koji je poslao glasnika da ga odvede do bratovog skrovišta u Jeruzalemu.

^{184:2.10 (1981.4)} Cijelo Petrovo iskustvo odricanja Isusa dogodilo se u dvorištu Anine palače na Maslinskoj gori. On nije slijedio Isusa u palaču velikog svećenika Kaife. To što se Petar osvijestio kad je čuo oglašavanje pijetla ukazuje na činjenicu da se cijela ova epizoda odigrala izvan Jeruzalema, jer je bilo protivno zakonu držati perad u okvirima grada.

^{184:2.11 (1981.5)} Sve dok pjevanje pijetla nije vratilo Petra zdravoj pameti, on je samo mislio, dok je hodao gore-dolje po tijemu u nastojanju da se ugrije, kako će najbolje izbjeći optužbe sluga koji će osujetiti njihove pokušaje da ga identificiraju s Isusom. Do sada, on je samo razmatrao činjenicu da te sluge nisu imale moralnog ili zakonskog prava da ga na taj način ispituju, te je zapravo čestitao samome sebi zbog načina na koji je tobože uspio izbjeći identifikaciju i eventualno uhićenje i zatvor. Sve dok nije čuo oglašavanje pijetla, Petru nije sinulo da je zanijekao svog Učitelja. Sve dok nije vidio Isusov pogled, nije shvatio da nije iskoristio priliku da živi u skladu s privilegijama koje je imao kao poslanik kraljevstva.

^{184:2.12 (1981.6)} Nakon što je učinio prvi korak na putu kompromisa i manjeg otpora, Petar nije mislio ni o čemu drugom osim kako će nastaviti s planom djelovanja koji je odlučio provesti. Čovjek mora imati velik i plemenit karakter da bude u stanju promijeniti pravac nakon što krene pogrešnim putom, da se preusmjeri na pravi put. U većini slučajeva čovjekov um nastoji opravdati dalje putovanje pogrešnim putom, izvornom stazom.

^{184:2.13 (1982.1)} Petar nikada nije u potpunosti vjerovao da bi mu bilo oprošteno to što je učinio, sve dok nije sreo Učitelja nakon uskrsnuća i vidio da je bio prihvaćen jednako kao prije ove tragične noći kad se odrekao Isusa.

3. PRED SUDOM VELIKOG VIJEĆA

^{184:3.1 (1982.2)} Bilo je to oko pola četiri u petak ujutro kad je veliki svećenik Kaifa sazvao istražni sud Velikog vijeća i tražio da dovedu Isusa na ovu službenu sjednicu. U tri prethodna navrata, Veliko vijeće je velikom većinom glasova osudilo Isusa na smrt, zaključilo da Isus zaslužuje smrtnu kaznu zbog neformalnih optužbi kršenja zakona, bogohuljenja i ismijavanja tradicija očeva Izraela.

^{184:3.2 (1982.3)} To nije bio redovita sjednica Velikog vijeća i nije održana na uobičajenom mjestu - u dvorani obloženoj tesanim kamenom u svetom hramu. Bila je to specijalna sjednica prvostupanjskog suda kojoj je prisustvovalo nekih trideset članova Velikog vijeća okupljenih u domu velikog svećenika. Ivan Zebedejev je bio prisutan tijekom ovog tobožnjeg suđenja.

^{184:3.3 (1982.4)} Kako su ti glavni svećenici, književnici, saduceji i neki od farizeja sami sebi laskali vjerujući da je Isus - uznemiritelj javnog mira koji je doveo u pitanje njihovu vlast - ovom prilikom zasigurno bio u njihovim rukama! I bili su riješeni da mu nikada ne dopuste da živ pobjegne iz njihovih osvetoljubivih pandži.

^{184:3.4 (1982.5)} Židovi su u normalnim prilikama, u ispitivanju čovjeka pod prijetnjom smrtne kazne bili vrlo pažljivi da na svaki način osiguraju pravednost u izboru svjedoka kao i vođenju cijelog postupka. Ali ovom prilikom, Kalfa je više bio tužitelj nego nepristrani sudac.

^{184:3.5 (1982.6)} Isus je stao pred sud odjeven u svoje uobičajeno ruho, s rukama svezanim iza leđa. Cijeli sud je bio zatečen i pomalo zbunjen njegovom veličanstvenom pojavom. Nikada prije nisu vidjeli takvog zatvorenika niti svjedočili takvu pribranost u čovjeku koji je bio pred smrtnom kaznom.

^{184:3.6 (1982.7)} Židovski zakon je nalagao da se najmanje dva svjedoka slože u svakom pitanju prije izricanja suda protiv optuženog. Juda nije mogao biti svjedok protiv Isusa jer je prema židovskom zakonu ta uloga bila izričito zabranjena izdajnicima. Pri ruci je bilo više od dvadeset lažnih svjedoka protiv Isusa, ali njihova svjedočanstva su bila tako kontradiktorna i tako očito izmišljena, su i sami pripadnici Velikog vijeća bili posramljeni cijelim prizorom. Isus je stajao pred njima, dobronamjerno promatrajući ove krivokletnike, a sam njegov izrazom je počeo uznemiravati lažne svjedoke. Tijekom cijelog ovog lažnog svjedočenja, Učitelj nije prozborio ni riječi; on nije odgovorio na njihove lažne optužbe.

^{184:3.7 (1982.8)} Prvi put da su bilo koja dva svjedoka uspjela postići i najmanju mjeru suglasnosti u određenom pitanju, bio je kad su svjedočili da su čuli gdje Isus govori u jednom od svojih obraćanja u hramu, da će "razoriti ovaj hram, sagrađen ljudskom rukom i za tri dana sagraditi drugi koji neće biti sagrađen ljudskom rukom." To nije bilo doslovce ono što je Isus rekao, bez obzira na to što je Isus pokazivao na svoje tijelo kad je o tome govorio.

^{184:3.8 (1982.9)} Visoki svećenik je počeo galamiti na Isusa: "Ništa ne odgovaraš na ovo što svjedoče protiv tebe?," ali Isus nije rekao ni riječi. Stajao je u šutnji dok su lažni svjedoci nastavili svjedočiti. Bilo je toliko mržnje, fanatizma i neskrupuloznog pretjerivanja u riječima ovih krivokletnika, da su se nastavili hvatati u vlastite zamke. Učiteljeva smirena i dostojanstvena tišina je bila najbolje opovrgnuće njihovih lažnih svjedočastava.

^{184:3.9 (1983.1)} Nedugo nakon početka svjedočenja lažnih svjedoka, Ana je stigao u palaču i sjeo pored Kaife. Ana se sada digao i izjavio da je Isusova prijetnja da će uništiti hram bila dovoljan jamac za sljedeće tri optužbe protiv njega:

^{184:3.10 (1983.2)} 1. Da je bio ozbiljan klevetnik. Da je učio narod nemogućim stvarima i da ih je na druge načine zavodio.

^{184:3.11 (1983.3)} 2. Da je bio fanatični revolucionar koji je zagovarao nasilna djela protiv svetog hrama, jer kako ga je inače mogao razoriti?

^{184:3.12 (1983.4)} 3. Da je učio magiju tako što je obećavao da će izgraditi novi hram i, ali ne rukama.

^{184:3.13 (1983.5)} Veliko vijeće je već odlučilo da je Isus zasluživao smrtnu kaznu zbog kršenja židovskih zakona, ali oni su ovom prilikom više nastojali identificirati krivnje u vezi njegovog učenja i ponašanja koje mogu navesti Pilatu kako bi opravdali izricanje smrtne kazne ovog zatvorenika. Znali su da moraju osigurati suglasnost rimskog upravitelja kako bi Isus zakonski mogao biti pogubljen. Ana je tako nastojao usmjeriti cijeli proces kako bi predočio Isusa kao opasnog učitelja koji je mogao nepoželjno djelovati na svjetinu.

^{184:3.14 (1983.6)} Ali Kaifa više nije mogao podnijeti prizor Učitelja koji je tu stajao u savršenom spokoju i dubokoj tišini. Mislio je da se dosjetio najmanje jednog načina da navede zatočenika da odgovori. Stoga je požurio Isusu i prijeteći mu prstom u znak optužbe rekao Učitelju u lice: "Zaklinjem te živim Bogom da nam kažeš jesi li ti Otkupitelj, Sin Božji?" Isus je odgovorio Kaifi: "Jesam. I neće dugo proći prije nego što vidite gdje Sin Čovječji uzlazi k Ocu odjeven u vlast da ponovo utemelji svoju vlast nad nebeskim mnoštvom."

^{184:3.15 (1983.7)} Kad je veliki svećenik čuo te riječi, jako se naljutio i razderao svoje gornje haljine, uzvukujući: "Čemu nam više trebaju svjedoci? Čuli ste hulu! Što vam se čini da trebamo učiniti s bogohuljenjem ovog kršitelja zakona?" I svi su odgovorili u jedan glas, "Ovaj čovjek zaslužuje smrt; neka ga razapnu."

^{184:3.16 (1983.8)} Isus nije pokazao ni malo zanimanja za pitanja koja su mu postavili Ana i Veliko vijeće, osim jednog pitanja u vezi njegove misije darivanja. Kad su ga pitali da li je on bio Sin Božji, odmah i bez sumnje je odgovorio potvrdno.

^{184:3.17 (1983.9)} Anas je želio nastaviti sa suđenjem, da formulira konkretne optužbe protiv Isusa prema rimskom zakonu i rimskim institucijama koje će predočiti Pilatu. Savjetnici su međutim, nestrpljivo željeli okončati proces, ne samo zato što je to bio dan priprave za Pashu i što se nisu smjeli baviti svjetovnim poslovima nakon podneva, već zato što su se bojali da se Pilat ne vrati u rimsku prijestolnicu Judeje, Cezareju, kako je bio u Jeruzalemu samo za proslavu Pashe.

^{184:3.18 (1983.10)} Ali Ana nije uspio održati kontrolu nad sudom. Nakon što je Isus tako neočekivano odgovorio Kaifi, visoki svećenik je zakoračio naprijed i i udario Isusa po licu. Ana je bio istinski šokiran kad je vidio kako su ostali članovi suda, na izlasku iz sudnice, pljuvali Isusu u lice, dok su ga mnogi od njih podrugljivo udarali pesnicama. I tako se završila ova prva sjednica Velikog vijeća u pola pet ujutro u neopisivom neredu i pometnji.

^{184:3.19 (1984.1)} Trideset lažnih sudaca zasljepljenih predrasudom i tradicijom, sa svojim lažnim svjedocima, preuzetno su sebi dali pravo da sude Stvoritelju svemira. I ti su fanatični optužitelji sada ozlojađeni veličanstvenom tišinom i blaženim stavom ovog Boga-čovjeka. Njegova šutnja im je neizdrživa; njegove riječi su neustrašivo prkosne. On sabrano stoji pred njihovim prijetnjama, ne reagirajući na njihove napade. Čovjek ovom prilikom sudi Bogu, ali on ga svejedno voli i želi spasti, ako može.

4. ČAS PONIŽENJA

^{184:4.1 (1984.2)} Židovski zakon je tražio, u slučaju donošenja smrtne kazne, da se održe dvije sjednice suda. Ova druga sjednica je trebala biti održana dan nakon prve, a vrijeme koje su članova suda trebali provesti u postu i oplakivanju. Ali ti ljudi nisu mogli dočekati da potvrde svoju odluku o Isusovoj smrtnoj kazni. Čekali su samo jedan sat. U međuvremenu su ostavili Isusa u prijemnoj dvorani u pratnji čuvara hrama koji su se, zajedno sa slugama velikog svećenika, počeli zabavljati zasipajući Sina Čovječjeg svakakvim uvredama. Jedni su ga izrugivali, drugi su mu pljuvali u lice, dok su ga treći grubo tukli. Udarali su ga po licu s palicom, govoreći: "Reci nam, Izručitelju, tko te je udario." I tako su proveli cijeli sat, ponižavajući i zlostavljajući ovog čovjeka iz Galileje koji se nije opirao njihovom nasilju.

^{184:4.2 (1984.3)} Tijekom tog nesrećnog sata patnje i lažnog suđenja pred neukim i bezosjećajnim stražarima i slugama, Ivan Zebedejev je proveo vrijeme usamljen i užasnut u susjednoj sobi. Kad se ove zloupotrebe počele, Isus je klimajući glavom dao znak Ivanu da se povuče. Učitelj je dobro znao - ako bi njegovom poslaniku bilo dopušteno ostati u sobi - da bi se Ivan ogorčeno usprotivio Isusovom poniženju i da bi Ivanov prosvjed mogao rezultirati njegovom smrću.

^{184:4.3 (1984.4)} Tijekom cijelog tog groznog sata, Isus nije progovorio ni riječi. Ovoj nježnoj i osjetljivoj ljudskoj duši koja je bila sjedinjena u jednu ličnost s Bogom cijelog svemira, nije bilo goreg poniženja od ovog užasnog sata koji je proveo na nemilosti tih neukih i okrutnih stražara i sluga koji su se u ovom zlostavljanju povodili za primjerom članova takozvanog suda Velikog vijeća.

^{184:4.4 (1984.5)} Ljudsko srce ne može zamisliti odvratno gnušanje cijelog prostranog svemira, dok su nebeske inteligencije gledale kako se njihov voljeni Vladar dobrovoljno podvrgava volji svojih neukih i zavedenih stvorenja nesrećne i grešne Urantije.

^{184:4.5 (1984.6)} Kakva je to životinjska osobina u ljudskim bićima koja ih navodi na vrijeđanje i fizičko zlostavljanje onoga što sami nisu u stanju duhovno postići ili intelektualno ostvariti? U poluciviliziranom čovjeku još uvijek vreba zla brutalnost koja se često svaljuje na glave ljudi veće mudrosti i duhovnog postignuća. Pogledajte kakva je zla grubost i brutalna svirepost tih navodno civiliziranih ljudi koji su izvukli određeni osjećaj životinjskog zadovoljstva iz ovog fizičkog napada na Sina Čovječjeg koji se nije odupirao njihovom nasilju. Dok su te uvrede, poruge i udarci padali na Isusa, on se nije opirao, premda nije bio bespomoćan. Isus nije bio poražen ovim činom, već se jedino nije htio u materijalnom smislu.

^{184:4.6 (1985.1)} To su trenuci Učiteljevih najvećih pobjeda cijele njegove duge i burne karijere stvaranja, održavanja i spasenja ovog velikog i prostranog svemira. Nakon što je živio puni život otkrivenja Boga čovjeku, Isus je sada sudjelovao u novom i nečuvenom otkrivenju čovjeka Bogu. Isus je sada otkrivao svim svjetovima konačnu pobjedu nad svakim oblikom straha od izolacije ličnosti. Sin Čovječji je konačno postigao ostvarenje identiteta kao Božji Sin. Isus je bez oklijevanja priznao da su on i Otac jedno; i na osnovu činjenice i istine tog blaženog i vrhovnog iskustva, on savjetuje svakog vjernika u kraljevstvo da postane jedno s njim, onako kako su on i Otac jedno. Živo iskustvo u Isusovoj religiji tako postaje sigurna i definitivna vještina kojom duhovno izolirani i kozmički osamljeni smrtnici mogu izbjeći izolaciju ličnosti i njezinu posljedicu, strah praćen osjećajem bespomoćnosti. U bratinskim stvarnostima kraljevstva nebeskog, Božji sinovi po vjeri nalaze konačno oslobođenje od izolacije svoga "ja," osobnog kao i planetarnog. Vjernik koji poznaje Boga doživljava sve veću ekstazu i oduševljenje duhovnog podruštvljenja na kozmičkoj ljestvici - nebeskog državljanstva s vječnim ostvarenjem božanske sudbine postignuća savršenstva.

5. DRUGA SJEDNICA SUDA

^{184:5.1 (1985.2)} Sud se ponovo okupio u pola šest i Isusa su uveli u susjednu sobu, gdje je Ivan čekao. Ovdje su rimski vojnik i čuvari iz hrama stražarili nad Isusom dok je sud počeo formulaciju optužbi koje su namjeravali dati Pilatu. Ana je objasnio svojim suradnicima da optužba za bogohuljenje neće biti prihvatljiva Pilatu. Juda je bio prisutan tijekom ovog drugog sastanka suda, ali on nije bio svjedok.

^{184:5.2 (1985.3)} Ova je druga sudska sjednica trajala samo pola sata i okončana je u namjeri da idu pred Pilata s optužnicom protiv Isusa koja je tražila njegovu smrtnu kaznu zbog tri optužbe:

^{184:5.3 (1985.4)} 1. Da izopačuje židovski narod; zavodi ljude i potiče ih na pobunu.

^{184:5.4 (1985.5)} 2. Da je protiv plaćanja poreza caru.

^{184:5.5 (1985.6)} 3. Da sebe naziva kraljem i utemeljiteljem nove vrste kraljevstva, čime potiče izdaju protiv cara.

^{184:5.6 (1985.7)} Cijeli je ovaj proces bio neslužben i potpuno protivan židovskim zakonima. Nisu bila dva svjedoka koja su se mogla složiti po bilo kojem pitanju, osim onih koji su svjedočili o Isusovoj izjavi o uništenju hrama i njegovoj ponovnoj izgradnji za tri dana. I u pogledu ovog pitanja, nisu imali dva svjedoka da svjedoče u Isusovu obranu, niti su tražili da Isusa protumači značenje svojih riječi.

^{184:5.7 (1985.8)} Jedina optužba za koju su ga mogli dosljedno osuditi bilo je bogohuljenje, a i to bi u cjelosti počivalo na njegovom vlastitom svjedočanstvu. Čak i u vezi bogohuljenja, nisu uspjeli baciti formalni glasački listić koji bi odlučio o smrtnoj kazni.

^{184:5.8 (1985.9)} I tako su preuzetno formirali tri optužbe s kojima će ići pred Pilata, za koje nisu ispitali svjedoke i o kojima su se složili dok je optuženi zatvorenik bio odsutan. Kadaje to učinjeno, tri farizeja su napustila sudnicu; oni su se nadali Isusovom uništenju, ali nisu mogli prihvatiti formiranje optužbi protiv njega bez svjedoka i u njegovoj odsutnosti.

^{184:5.9 (1986.1)} Isus se više nije pojavio pred sudom Velikog vijeća. Oni nisu željeli ponovo gledati u njegovo lice dok su donosili odluku o njegovom nevinom životu. Isus nije znao (kao čovjek) o njihovim formalnim optužbama dok ih nije čuo pred Pilatom.

^{184:5.10 (1986.2)} Dok je Isus bio u sobi s Ivanom i stražarima, i dok je sud bio u drugoj sjednici, neke od žena koje su radile u dvoru velikog svećenika, zajedno sa svojim prijateljima došle su pogledati ovog čudnog zatočenika i jedna je pitala, "Jesi li ti Mesija, Sin Božji?" A Isus je odgovorio: "Ako ti kažem, nećeš mi vjerovati; a ako ja vas upitam, nećete odgovoriti."

^{184:5.11 (1986.3)} U šest ujutro izveli su Isusa iz Kaifine kuće i odveli ga pred Pilata da potvrdi smrtnu kaznu koju je nepropisno i nepošteno donio ovaj sud Velikog vijeća.