Knjiga Urantije

POGLAVLJE 173 -- PONEDJELJAK U JERUZALEMU

• Sekcije
• 1. ČIŠĆENJE HRAMA
• 2. PITANJE UČITELJEVA AUTORITETA
• 3. USPOREDBA O DVA SINA
• 4. USPOREDBA O ODSUTNOM DOMAĆINU
• 5. USPOREDBA O SVADBI

^{173:0.1 (1888.1)} RANO u ponedjeljak ujutro, kako je bilo unaprijed dogovoreno, Isus i apostoli su se okupili u Šimunovoj kući u Betaniji i nakon kratkog vijećanja krenuli prema Jeruzalemu. Dvanaestorica su bili neobično tihi dok su putovali prema hramu; još se nisu bili oporavili od iskustava prethodnog dana. Bili su puni iščekivanja i straha, te duboko pogođeni nekim osjećajem odvojenosti od Učitelja zbog njegove iznenadne promjene taktike i upute da ne rade na javnom poučavanju naroda za pashalnog tjedna.

^{173:0.2 (1888.2)} Dok su se spuštali niz padine Maslinske gore s Isusom na čelu, apostoli su bili obavijeni meditativnom tišinom. S izuzetkom Jude Iskariota, svi su imali samo jednu pomisao: Što će Učitelj danas učiniti? Judina je jedina pomisao bila: Što ću ja učiniti? Hoću li nastaviti ići za Isusom i mojim suradnicima, ili ću se distancirati? A ako se povućem, kako ću to učiniti?

^{173:0.3 (1888.3)} U hram su stigli oko devet ovog lijepog jutra. Odmah su krenuli prema velikom dvoru gdje je Isus često učio narod i nakon što su pozdravili okupljene vjernike, Isus se popeo na učiteljski podij i počeo obraćati okupljenima. Apostoli su se povukli u stranu čekajući daljnji razvoj događaja.

1. ČIŠĆENJE HRAMA

^{173:1.1 (1888.4)} Velika trgovinska razmjena se razvila u hramu iz ceremonija i obreda bogoštovljenja. Sastojala se u ponudi prikladnih životinja za prinošenje različitih žrtvi. Iako je štovateljima bilo dopušteno donijeti vlastite žrtvenice, te su životinje morale biti bez ikakve "mane" prema levitskom zakonu i tumačenju službenih inspektora hrama. Mnogi su štovatelji doživjeli veliko poniženje kad su inspektori odbacili njihove naočigled savršene životinje. Stoga je kupnja žrtvenih životinja u hramu postala više ili manje opća praksa i premda su životinje prodavane na više lokacija na obližnjoj Maslinskoj gori, bilo je moda kupiti žrtvenice u hramu. Postupno je postalo opća praksa prodavati različite vrste žrtvenih životinja u samim odajama hrama. Tako se razvio vrlo složen i unosan komercijalni obrt koji je donosio ogroman profit. Dio tih prihoda je bio rezerviran za blagajnu hrama, ali je veći dio išao neizravno u ruke vladajućih obitelji visokih svećenika.

^{173:1.2 (1888.5)} Ova je prodaja životinja u hramu uveliko napredovala jer pri kupnji ovih životinja, iako su bile nešto skuplje, štovatelji ne samo što nisu morali platiti dodatne obaveze, već su mogli biti sugurni da odabrana žrtva neće biti odbačena na temelju stvarnih ili tobožnjih mana. S vremena na vrijeme, a naročito za velikih nacionalnih blagdana, obični ljudi su bili primorani platiti niz dodatnih obveza. U jednom su trenutku pohlepni svećenici otišli tako daleko da su tražili ekvivalent vrijednosti tjedne nadnice za par golubova koji je sirotinja mogla kupiti za nekoliko novčića. "Sinovi Anini" su već počeli osnivati svoje bazare u odajama hrama, trgovinske postojbe koje su se održale sve dok ih nije svrgnula bijesna svjetina tri godine prije uništenja samog hrama.

^{173:1.3 (1889.1)} No, promet žrtvenim životinjama i raznovrsnom drugom robom nije bio jedino što je skvrnavilo odaje ovog hrama. U to je vrijeme u unutrašnjosti hrama cvjetao složeni sustav bankarstva i komercijalne razmjene. Do svega toga je došlo na sljedeći način: U vrijeme asmonijske dinastije Židovi su kovali svoj srebrni novac, a ljudi su imali običaj platiti članarinu hramu od pola šekela, kao i sve druge obveze hramu koje se plaćane ovom židovskom valutom. Ovaj je propis zahtijevao da mjenjači novca imaju licencu da zamijene više vrsta novčanica koje su bile u upotrebi širom Palestine i drugih provincija Rimskog carstva za ovu židovsku kovanicu, ortodoksni šekel. Porez za hram je plaćan po glavi stanovnika za sve osim žena, robova i maloljetnika, a bio je pol šekela, po veličini sličan kovanici od deset centa, samo dvostruko deblji. U Isusovo doba svećenici su i dalje bili oslobođeni plaćanja novčane obveze hramu. Tako su od 15. do 25. u mjesecu koji je prethodio Pashi, ovlašteni mjenjači novca podizali postojbe u većim gradovima Palestine kako bi židovski narod imao priliku da po dolasku u Jeruzalem podmiri novčane obveze prema hramu u prihvatljivim novcima. Nakon ovog perioda od deset dana, ti su mjenjači novca prenosili svoje mjenjačke poslove u Jeruzalem, u odaje hrama. Bilo im je dopušteno naplatiti proviziju od tri do četiri centa za razmjenu kovanica od oko deset centa, a u slučaju razmjene većih suma mogli su naplatiti dvostruko više. Ovi su bankari također izvlačili profit iz svake druge razmjene novca za kupnju žrtvenih životinja, plaćanje zavjeta i prinošenje žrtvi.

^{173:1.4 (1889.2)} Ovi su mjenjači u hramu ubirali ne samo redovitu bankarsku proviziju u razmjeni više od dvadeset vrsta novca koji se hodočasnici donosili u Jeruzalem, već su sudjelovali i u svim drugim transakcijama bankarskog poslovanja. Ne samo riznica hrama već i njegovi vladari su jako profitirali od ovih komercijalnih aktivnosti. Nije bilo čudno da u riznici hrama bude više od deset milijuna dolara, dok su obični ljudi propadali u siromaštini i nastavili plaćati ove nepravedne namete.

^{173:1.5 (1889.3)} Usred ove bučne skupine mjenjača, trgovaca i prodavača stoke, Isus je ovog ponedjeljka ujutro pokušavao učiti narod o evanđelju nebeskog kraljevstva. On nije bio jedini koji se protivio ovom skrnavljenju hrama; obični ljudi, a pogotovo židovski posjetitelji iz inozemstva, su od srca zamjerali ovom profiterskom skrnavljenju njihove nacionalne kuće obožavanja. U ovom je trenutku i samo Veliko vijeće održavalo redovite sastanke u dvorani dok je bilo okruženo svim ovim blebetanjem i pometnjom od trgovine i razmjene robe.

^{173:1.6 (1890.1)} Upravo kad se Isus spremao obratiti narodu, njegovu pozornost su privukla dva događaja. Za stolom obližnjeg mjenjača došlo je do nasilne i žestoke rasprave jer je neki Židov iz Aleksandrije prevaren u razmjeni, dok se u istom trenutku začula rika nekih stotinjak goveda koji su prevođeni iz jednog tabora u drugi. Isus je na trenutak zastao bez riječi i duboko razmišljajući o ovoj trgovini i razmjeni, dok je u neposrednoj blizini mogao vidjeti kako jedan oholi i umišljeni judejac ismijava i maltretira jednog prostoumnoggalilejca s kojim je jednom prilikom govorio u Ironu; sve skupa, ovi su događaji proizveli jednu od onih neobičnih epizoda negodovanja koje su se povremeno javljale u Isusovoj duši.

^{173:1.7 (1890.2)} Na čuđenje njegovih apostola koji su stajali u blizini suzdržavajući se od sudjelovanja u ovim događajima, Isus je sišao s učiteljske govornice, otišao do dječaka koji je gonio stoku u drugi dio hrama, uzeo od njega bič od pletenog užeta i brzo otjerao životinje iz hrama. Ali to nije bilo sve; praćen upitnim pogledima više tisuća okupljenih u hramu, veličanstveno je otišao od tabora do tabora gdje su čuvane životinje, i sve ih istjerao vani. Kad su to vidjeli, okupljeni hodočasnici su bili preplavljeni uzbuđenjem i s gromkim povicima su krenuli prema bazaru i počeli prevrtati stolove mjenjača. Za manje od pet minuta sve trgovinske aktivnosti su bile izbačene iz hrama. U trenutku kad su tu stigli rimski stražari, sve je bilo mirno, a svjetina pod kontrolom; Isus je, vraćajući se za govornicu, rekao: "Danas ste bili svjedoci onoga što je napisano u Pismima: 'Kuća moja neka bude kuća molitve za sve nacije, a vi ste je pretvorili u pećinu razbojničku.'"

^{173:1.8 (1890.3)} No, prije nego što je mogao izustiti i riječi, svjetina je počela klicati hosane, a iz gomile se izdvojila skupina mladih koji su pjevali himnu zahvalnosti što su vulgarni i profiterski trgovci izbačeni iz svetog hrama. U to vrijeme neki od svećenika su stigli na mjesto događaja, a jedan od njih je rekao Isusu: "Zar nisi čuo što kažu djeca Levita?" A Učitelj je odgovorio, "Zar vi niste čitali: 'Iz usta djece i dojenčadi je pribavio sebi hvalu savršenu'?" I cijeli dan, dok je Isus poučavao, narod je čuvao stražu na svakom prolazu i nije dopuštao da se bilo što pronese odajama hrama, čak ni prazna posuda.

^{173:1.9 (1890.4)} Kad su glavari svećenički i pismoznanci čuli o tim događajima, ostali su bez riječi. Sve su se više bojali Učitelja i bili još odlučniji da ga unište. Ali bili su zapanjeni njegovim djelima. Nisu znali kako će ga uništiti, jer su se jako bojali naroda koji je sada glasno odobravao njegov izgon vulgarnih profitera. Cijeli dan, koji je bio dan mira i tišine u odajama hrama, narod je slušao Isusova učenja i doslovce se držao svake njegove riječi.

^{173:1.10 (1890.5)} Apostoli nisu bili u stanju shvatiti ovaj Isusov iznenađujući čin. Bili su toliko zatečeni ovim iznenadnim i neočekivanim potezom svoga Učitelja da su kroz cijeli ovaj događaj ostali po strani u blizini govornice; nisu sudjelovali u ovom čišćenju hrama. Da se ovaj spektakularni događaj odigrao dan prije, za Isusova trijumfalnog ulaska u hram u burnoj procesiji koja je ušla kroz gradsku kapiju praćena glasnim pozdravima mnoštva, bili bi pripravni za te događaje, ali kako su stvari sada stajale, bili su posve nespremni za sudjelovanje.

^{173:1.11 (1891.1)} Ovo čišćenje hrama pokazuje Učiteljev stav prema komercijaliziranju religiozne prakse, kao i njegov prezir prema svim oblicima nepravde i profiterstva na štetu siromašnih i neukih. Ova epizoda također pokazuje da se Isus nije protivio upotrebi sile kako bi zaštitio većinu bilo koje skupine ljudi koja je bila ugrožena nepravednom i tlačiteljskom praksom nepravedne manjine koja se krila iz zaklona političke, financijske ili crkvene moći.Promućurnim, pokvarenim i lukavim ljudima ne smije biti dopušteno da organiziraju eksploataciju onih koji zbog svog idealizma, nisu skloni upotrijebiti silu u cilju samozaštite i promocije svojih vrijednih životnih ideja.

2. PITANJE UČITELJEVA AUTORITETA

^{173:2.1 (1891.2)} Trijumfalni ulazak u Jeruzalem u nedjelju tako je zapanjio židovske vođe da su se uzdržali od svakog pokušaja da odvedu Isusa u pritvor. Ovo spektakularno čišćenje hrama je dalje učinkovito odgodilo Učiteljevo uhićenje. Iz dana u dan vladari Židova su bili sve odlučniji da ga unište, ali su bili izvan sebe strahujući od dvije bojazni koje su se urotile da odgode trenutak uhićenja. Glavari svećenički i pismoznanci nisu bili voljni da uhite Isusa u javnosti zbog straha da se mnoštvo u ljutnji ne okrene protiv njih; također su se bojali da Rimski stražari ne interveniraju da uguše narodni ustanak.

^{173:2.2 (1891.3)} Podnevna sjednica Velikog vijeća jednoglasno je odlučila da Isus mora biti brzo uništen, a niti jedan Učiteljev prijatelj nije prisustvovao ovom sastanku. Ali oni se nisu mogli dogovoriti kako i kada ga odvesti u protvor. Na kraju su imenovali pet skupina da odu među narod i da ga pokušaju uhvatiti u zamku pri učenju ili ga na neki drugi način diskreditirati u očima onih koji su slušali njegova učenja. Tako mu je oko dva popodne, upravo kad je Isus počeo govoriti o "Slobodi sinova," prišla jedna skupina ovih izraelskih starješina koja je, prekidajući ga na uobičajen način, pitala: "Kakvom vlasti sve to činiš? Tko ti dade taj autoritet?"

^{173:2.3 (1891.4)} Bilo je sasavim prikladno da vladari hrama i službenici židovskog Velikog vijeća postave ovo pitanje svakome tko se odvaži učiti i raditi na nesvakidašnji način na koji se Isus tipično držao, pogotovo nakon njegova skorašnjeg čišćenja hrama od svih komercijalnih aktivnosti. Ovi trgovci i mjenjači su radili u hramu s licencom koju su primali direktno od najviših vladara, a određeni postotak njihovih prihoda je trebao ići izravno u riznicu hrama. Ne zaboravite da je pitanje autoriteta bilo sama parola svih Židova. Proroci su uvijek stvarali probleme jer su se drznuli učiti bez autoriteta, jer nisu bili temeljno učeni u rabinskim akademijama i onda propisno zaređeni od strane Velikog vijeća. Nedostatak ovog autoriteta u pretenciozoj javnoj pouci se smatrao bilo činom neznanja ili otvorenom pobunom. U ovom je trenutku samo Veliko vijeće moglo zarediti starješinu ili učitelja u prikladnoj ceremoniji u prisustvunamjanje tri ovako zaređene osobe. Takvim je činom ređenja učitelj primao naslov "rabina" i bio osposobljen biti sudac u "vezivanju i razvezivanju pitanja koja su mogla biti dovedena pred njega za odlučivanje."

^{173:2.4 (1892.1)} Vladari hrama su došli pred Isusa ovog popodneva dovodeći u pitanje ne samo njegovo učenje, već i njegova djela. Isus je dobro znao da su ti ljudi već odavno javno učili da je njegov autoritet za učenje bio sotonski i da su sva njegova čudesa bila učinjena snagom kneza zlih duhova. Učitelj je stoga započeo svoj odgovor na njihovo pitanje tako što je postavio protupitanje. Isus je rekao: "Ja također želim vama postaviti jedno pitanje i ako mi odgovorite, ja ću vam kazati kojom vlašću radim ova djela. Kakvom je snagom Ivan krstio? Odakle je Ivan dobio svoj autoritet, s neba ili od ljudi?"

^{173:2.5 (1892.2)} Kad su njegovi ispitivači čuli ovo pitanje, povukli su se u stranu da se među sobom savjetuju kako će odgovoriti. Oni su mislili osramotiti Isusa pred mnoštvom, ali sada su se našli zbunjeni pred svima koji su bili okupljeni u hramu. A njihova je zbunjenost bila još očitija kad su se vratili Isusu, govoreći: "Što se tiče Ivanova krštenja, ne možemo odgovoriti jer ne znamo odgovora." Tako su odgovorili Učitelju jer su mislili među sobom: Ako reknemo da je s neba, može reći, ‘Zašto mu niste vjerovali?,’ a može dodati da je dobio svoj autoritet od Ivana; ako reknemo da je od ljudi, onda se ljudi mogu okrenuti protiv nas, jer većina smatra da je Ivan bio prorok; i tako su bili primorani doći pred Isusa i narod s priznanjem da oni, vjerski učitelji i vođe Izraela, nisu mogli (ili nisu htjeli) izraziti svoje mišljenje o Ivanovoj misiji. I kad su tako odgovorili, Isus je rekao, gledajući na njih odozgora, "Ni ja vama neću kazati s kakvim autoritetom ovo činim."

^{173:2.6 (1892.3)} Isus se nije namjeravao pozvati na Ivana u objavi svoga autoriteta; Ivan nikada nije bio zaređen od Velikog vijeća. Isusov autoritet je bio u njemu samome i u Očevoj vječnoj prevlasti.

^{173:2.7 (1892.4)} Služeći se ovom metodom u obraćanju svojim protivnicima, Isus nije namjeravao izvrdati odgovor. Ovo isprva može djelovati kao vješto izbjegavanje odgovora, ali to nije bio slučaj. Isus nikada nije koristio nepravednu prednost čak ni nad svojim neprijateljima. Ovim je prividnim izvrdavanjem doista dao svojim slušateljima odgovor na pitanje farizeja o autoritetu njegove misije. Oni su tvrdili da je obavljao svoja djela autoritetom kneza zlih duhova. Isus je više puta rekao da su sva njegova učenja i djela sprovedena s autotitetom njegova Oca na nebu. Ovi židovski vladari nisu htjeli prihvatiti ovaj odgovor i tražili su načina da ga navedu da prizna da nije bio redovni učitelj zato što nije primio autoritet od Velikog vijeća. Ovim odgovorom, iako nije tvrdio da je primio autoritet od Ivana, pružio je zadovoljstvo ljudima tako što je pokazao da su se nastojanja njegovih neprijatelja da ga uhvate u zamku učinkovito okrenula protiv njih samih, čime su uveliko diskreditirani u očima svih prisutnih.

^{173:2.8 (1892.5)} Upravo je ova Učiteljeva domišljatost u nošenju s njegovim protivnicima bila razlog zašto su od njega toliko strahovali. Taj dan više nije bilo novih pitanja; povukli su se u stranu da se posavjetuju među sobom. Ali ljudima nije dugo trebalo da uvide nepoštenje i neiskrenost u pitanjima koja su postavili židovski vladari. Čak i obični ljudi nisu mogli da ne vide razliku između Učiteljeva moralnog veličanstva i promućurnog licemjerja njegovih neprijatelja. Ali čišćenje hrama je dovelo saduceje na stranu farizeja u kovanju plana za uništenje Isusa. Saduceji su sada bili u većini u Velikom vijeću.

3. USPOREDBA O DVA SINA

^{173:3.1 (1893.1)} Dok su sitničavi farizeji u tišini stajali ispred Isusa, on ih je s visine pogledao i rekao: " Budući da ste u dvojbi oko Ivanova poslanja i puni neprijateljstva prema učenjima i djelima Sina Čovječjega, poslušajte ovu usporedbu: Neki je moćni i ugledni zemljoposjednik imao dva sina i želeći pomoć od sinova u upravljanju svojim velikim posjedima, ode prvom sinu, govoreći, 'Sine, idi i radi danas u vinogradu.' A ovaj nepromišljeni sin odgovori ocu, "Neću da idem"; a kasnije se predomisli i ode. Onda nađe svog starijeg sina i isto tako reče, 'Sine, idi raditi u vinogradu.' A ovaj licemjerni i nevjerni sin odgovori: 'Da, oče, ja ću ići.' No, kada se njegov otac udalji, on ne ode. Dopustite mi da vas pitam, koji je od tih sinova doista učinio volju njegova oca?"

^{173:3.2 (1893.2)} A narod je jednodušno odgovorio, "Prvi sin." Onda je Isus rekao: "Tako i jeste; a sad mi je izjaviti da će carinici i bludnice, iako se čini da odbijaju poziv na pokajanje, vidjeti pogrešku svoga puta i ići u kraljevstvo Božje prije vas koji se pravite da služite Oca na nebesima, a ne žele činiti Očeva djela. Niste vi, farizeji i pismoznanci, vjerovali Ivanu, negosu to činili carinici i grešnici; niti vjerujete mojim učenjima, a obični ljudi rado slušaju moje riječi."

^{173:3.3 (1893.3)} Isus nije osobno prezirao farizeje i saduceje. On je prije nastojao diskreditirati njihov sustav učenja i prakse.On ni prema kome nije osjećao neprijateljstvo, ali tu dolazi do neizbježnog sukoba između nove i živuće religije duha i starije religije ceremonija, tradicije i autoriteta.

^{173:3.4 (1893.4)} Apostoli su cijelo vrijeme stajali u blizini Učitelja, a nisu sudjelovali u tim poslovima. Svaki je reagirao na svoj osebujan način na događaje tih završnih dana Isusove službe u tijelu, i svaki je ostao poslušan Učiteljevoj uputi da se uzdrži od svih javnih poučavanja i propovijedi za tjedna Pashe.

4. USPOREDBA O ODSUTNOM DOMAĆINU

^{173:4.1 (1893.5)} Kad su glavari farizeja i pismoznanaca koji su tražili načina da uhvate Isusa u riječi čuli priču o dva sina, povukli su se da se dalje posavjetuju, a Učitelj je ponovo okrenuo pozornost na mnoštvo slušatelja i ispričao ovu uspredbu:

^{173:4.2 (1893.6)} "Bio neki dobar čovjek koji bijaše domaćin i koji posadi vinograd. On ga ogradi, iskopa u njemu tijesak i sagradi kulu za stražare. Potom dade vinograd u zakup vinogradarima, a on ode na dugo putovanje u drugu zemlju. Kad se približilo vrijeme berbe, posla sluge vinogradarima da uzmu plodove. Ali oni su se međusobno savjetovali i odbili dati tim slugama plodove koje su dugovali njihovu gospodaru; umjesto toga navališe na njegove sluge udarajući jednog, kamenujući drugog, a ostale poslaše nazad praznih ruku. A kad je domaćin čuo o svemu tome, on posla druge pouzdane službenike da se nose sa ovim zlim vinogradarima, a oni i ove izranjavaše i jednako sramno s njima postupiše. A onda domaćin posla svog najmilijeg slugu, svoga upravitelja, pa i njega ubiše. U postojanosti i strpljivosti, on dalje posla mnoge druge sluge, ali oni ni jednog ne htjedoše primiti. Nekog izmlatiše, nekog ubiše, a kad su tako s njima postupali, domaćin odluči poslati svog sina da se nosi s ovim nezahvalnim vinogradarima, u sebi govoreći: 'Mogu zlostavljati moje sluge, ali će sigurno pokazati poštovanje prema mom voljenom sinu." Ali kad ti nepokajnički i zli vinogradari ugledaše sina, oni se zamisliše među sobom, govoreći: 'Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo, pa će baština biti naša.' Tako su ga uhvatili, izbacili iz vinograda i tu ubili. Kada gospodar toga vinograda čuje kako su odbacili i ubili njegova sina, što će učiniti s tim nezahvalnim i zlim vinogradarima?"

^{173:4.3 (1894.1)} A kad su ljudi čuli tu usporedbu i Isusovo pitanje, odgovorili su, "On će uništiti te bjednike i dati da se vinograd iznajmi drugim i poštenim vinogradarima koji će mu davati uroda od berbe." A kad su neki koji su čuli ove usporedbe razumjeli da se one odnose na židovsku naciju i način na koji je postupala s prorocima i na predstojeće odbacivanje Isusa i evanđelja kraljevstva i oni žalosno rekoše: "Ne daj Bože da nastavimo tako činiti."

^{173:4.4 (1894.2)} Isus je vidio skupinu saduceja i farizeja koja se gurala kroz gomilu i zastao na trenutak da mu se približe, a onda rekao: "Znate kako su oci vaši odbacili proroke i dobro znate da ste u svojim srcima odlučili odbaciti Sina Čovječjega." A onda je Isus rekao, gledajući upitno na svećenike i starješine koji su stajali pored njega: "Zar niste nigdje čitali u Pismu o kamenu kojeg odbaciše graditelji, a koji je, kad su ga ljudi otkrili, postao ugaonim kamenom? I tako vas još jednom moram upozoriti da ako nastavite odbijati ovo evanđelje, s vremenom će Božje kraljevstvo biti oduzeto od vas i dato ljudima koji će biti spremni primiti radosnu vijest i roditi plodove duha. A ovaj je kamen obavijen otajstvom, jer kako vidim, ako se tko spotakne o njega, iako će biti razbijen u komadiće, spasit će se; a na koga ovaj kamen padne, taj će se pretvoriti u prašinu, a njegov će pepeo vjetar raznijeti na sve četiri strane svijeta."

^{173:4.5 (1894.3)} Kad su farizeji čuli te riječi, razumjeli su da je Isus govorio o njima i drugim židovskim vođama. Jako su željeli da ga uhvate na licu mjesta, ali su se bojali mnoštva. Međutim, toliko su ih razljutile Učiteljeve riječi da su se povukli i dalje međusobno savjetovali kako ga dovesti do smrti. Saduceji i farizeji su se te noći udružili u planu da ga sutradan uhvate.

5. USPOREDBA O SVADBI

^{173:5.1 (1894.4)} Nakon što su se pismoznanci i vladari povukli, Isus se ponovo obratio okupljenom narodu i ispričao usporedbu o svadbi. On je rekao:

^{173:5.2 (1894.5)} "Kraljevstvo je nebesko slično nekom kralju koji je priredio svadbu svome sinu i poslao glasnike da pozovu uzvanike na gozbu, govoreći: 'Sve je spremno za svadbenu gozbu u kraljevoj palači.' Sada, mnogi od onih koji su nekoć obećali da će sudjelovati, više nisu htjeli doći. Kad je kralj čuo da ti odbacuju njegov poziv, on posla druge sluge i glasnike, govoreći: 'Recite svima onima koji su bili moji uzvanici da dođu, jer, evo, spremna je večera. Junci su moji i tovljena telad poklani i sve je spremno za proslavu predstojećeg braka moga sina.' Ali opet neki nepromišljeni uzvanici ne htjedoše čuti poziv svoga kralja nego odoše svaki svojim putom, jedan na njivu, drugi da pravi lončariju, a ostali u svoje trgovine. Drugima, pak, nije bilo dovoljno što se nisu odazvali kraljevu pozivu, već u otvorenoj pobuni pograbe kraljeve poslanike i sramno ih počeše maltretirati i čak poubijaše neke od njih. A kada je kralj doznao da su njegovi izabrani gosti, čak i oni koji su isprva prihvatili njegov poziv, u pobuni napali i poubijali njegove izabrane glasnike, veoma se razljuti. A onda je taj uvrijeđeni kralj zapovjedio da njegove vojske i vojske njegovih saveznika uđu u grad i unište te buntovne ubojice i da spale grad.

^{173:5.3 (1895.1)} "I kad je kaznio one koji su prezreli njegov poziv, odredi jedan drugi dan za svadbu i reče svojim poslanicima: 'Oni koji su bili prvi uzvanici nisu bili dostojni; idite sada na široke ceste i raskršća, pa čak i van grada i koje god nađete, pozovite ih da dođu, pa neka i stranci dođu prisustvovati ovoj gozbi.' Onda sluge iziđoše na putove i odoše na udaljena mjesta i dovedoše sve koje su pronašli, dobre i zle, bogate i siromašne, tako da je na kraju svadbena dvorana bila ispunjena voljnim gostima. Kad je sve bilo spremno, uđe kralj da pogleda goste i na svoje veliko iznenađenje on tamo vidje nekog čovjeka koji nije bio obučen u svadbeno odijelo. Kralj, koji je besplatno dao svadbenu odjeću za svoje goste, obrati se ovom čovjeku i reče: 'Prijatelju, kako to da si došao u moje svadbene odaje bez svadbenog ruha?' A taj je nepripremljeni čovjek ostao bez riječi. Tada kralj reče svojim slugama: 'Otjerajte tog nepromišljenog gosta iz moje kuće i neka dijeli sudbinu svih koji su prezreli moje gostoprimstvo i odbili moj poziv. Ja neću nikoga ovdje osim onih koji su spremni prihvatiti moj poziv i koji mi žele ukazati čast noseći svečanu odjeću koju sam svima badava dao.'"

^{173:5.4 (1895.2)} Nakon što je završio ovu usporedbu, Isus se spremao raspustiti mnoštvo, kad se jedan prijateljski vjernik progurao kroz gomilu i upitao: "Ali Učitelju, kako ćemo znati o tim stvarima? kako ćemo biti spremni za kraljev poziv? kakav ćeš nam znak dati da znamo da si ti Sin Božji?" A kad je Učitelj čuo te riječi, rekao je, "Samo jedan znak ću dati." A onda je pokazujući na svoje tijelo, nastavio: "Razvalite ovaj hram i za tri dana ću ga podići."Ali oni ga nisu razumjeli i dok su se razilazili, razgovarali su među sobom, govoreći: "Gotovo pedeset godina je ovaj hram bio u izgradnji, a on kaže da će ga uništiti i podići na treći dan." Čak ni njegovi apostoli nisu shvatili značenje ovih riječi, ali su se naknadno, nakon uskrsnuća, prisjetili onoga što je rekao.

^{173:5.5 (1895.3)} Oko četiri popodne Isus je pozvao svoje apostole i kazao da je planirao napustiti hram i otići u Betaniju na večeru i na počinak. Dok su se penjali Maslinskom gorom Isus je rekao Andriji, Filipu i Tomi da sutradan podignu tabor nešto bliže gradu, da tu ostanu za ostatka pashalnog tjedna. U skladu s ovom uputom sljedećeg jutra su podigli tabor u klancu na obronku gore, na mjestu koje je imalo pogled na javni park Getsemaniju koji je pripadao Šimunu iz Betanije.

^{173:5.6 (1896.1)} Opet je to bila tiha skupina Židova koji su putovali zapadnim padinama Maslinske gore ovaj ponedjeljak navečer. Ovih je dvanaest ljudi, kao nikada prije, počelo osjećati da se nešto tragično trebalo dogoditi. Dok je dramatično čišćenje hrama u ranim jutarnjim satima probudilo njihove nade da će vidjeti kako Učitelj potvrđuje svoju vlast i manifestira svoje moći, ono što se dogodilo tijekom ostatka ovog podneva samo je djelovalo kao antiklimaks jer je ukazalo na definitivno odbacivanje Isusovih učenja od strane židovskih vlasti. Apostoli su bili puni neizvjesnosti i obuzeti čvrstim zahvatom zastrašujuće nesigurnosti. Oni su shvatili da je samo nekoliko kratkih dana moglo proći između današnjih događaja i nadolazeće katastrofe. Svi su osjećali da se nešto strašno spremalo dogoditi, ali nisu znali što će očekivati. Razišli su se svaki na svoju stranu na počinak, ali su vrlo malo spavali. Čak su i Alfejevi blizanci konačno bili uznemireni spoznajom da su se događaji Učiteljeva života brzo kretali u smjeru njihova konačnog vrhunca.