Knjiga Urantije

POGLAVLJE 172 -- ULAZAK U JERUZALEM

• Sekcije
• 1. SUBOTA U BETANIJI
• 2. NEDJELJA UJUTRO MEĐU APOSTOLIMA
• 3. NA PUTU ZA JERUZALEM
• 4. POSJET HRAMU
• 5. STAV APOSTOLA

^{172:0.1 (1878.1)} ISUS i apostoli su stigli u Betaniju neposredno poslije četiri popodne u petak 31. ožujka 30. godine p.K. Tu su ih dočekali Lazar, njegove sestre i drugi prijatelji; a budući da je toliko ljudi svakodnevno dolazilo govoriti s Lazarom o njegovu uskrsnuću, Isus je obaviješten da je trebao prenoćiti kod jednog susjeda, Šimuna, koji je bio vjernik i vodeći građanin ovog malog sela nakon smrti Lazareva oca.

^{172:0.2 (1878.2)} Isus je te večeri primio velik broj posjetitelja, a obični ljudi iz Betanije i Betfage su se trudili da mu iskažu dobrodošlicu. Iako su mnogi mislili da je Isus išao u Jeruzalem da se proglasi kraljem Židova kao znak prkosa smrtnoj kazni Velikog vijeća, članovi betanijske obitelji - Lazar, Marta i Marija - su znali da Učitelj nije bio takav kralj; imali su neki osjećaj da je ovo bio Isusov posljednji posjet Jeruzalemu i Betaniji.

^{172:0.3 (1878.3)} Glavari svećenički su primili obavijest da se Isus smjestio u Betaniji, ali ga nisu pokušali uhvatiti među njegovim prijateljima; odlučili su sačekati njegov ulazak u Jeruzalem. Isus je to znao, ali je bio veličanstveno spokojan; prijatelji ga nikad nisu vidjeli tako smirena i društvena; čak su i sami apostoli bili zapanjeni što je mogao biti tako ravnodušan budući da je Veliko vijeće pozvalo sve Židove da ga predaju u njihove ruke. Dok je Učitelj spavao apostoli su u parovima čuvali stražu, a mnogi su nosili i mačeve. Rano ujutro ih je probudilo više stotina hodočasnika koji su došli iz Jeruzalema, iako je bila subota, da vide Isusa i Lazara kojega ovaj bijaše uskrsnuo od mrtvih.

1. SUBOTA U BETANIJI

^{172:1.1 (1878.4)} Hodočasnici iz zemalja izvan Judeje, kao i židovski vladari, su svi govorili: "Što misliš? Hoće li Isus doći na blagdan?" Stoga su se ljudi radovali kad su čuli da je Isus bio u Betaniji, dok su glavari svećenički i farizeji bili ponešto zbunjeni. Oni su bili zadovoljni da ga imaju u svojoj nadležnosti, ali su bili pomalo uznemireni njegovom hrabrošću; sjetili su se da je prilikom svog posljednjeg posjeta Betaniji uskrsnuo Lazara, a Lazar je postao veliki problem neprijateljima Isusa.

^{172:1.2 (1878.5)} Šest dana prije Pashe, predveče poslije ove subote, cijele Betanija i Betfaga su se okupile u proslavi Isusova dolaska na gozbi kod Šimuna. Ova je večera priređena u čast Isusa i Lazara; održana je u znak prkosa Velikom vijeću. Marta je rukovodila posluživanjem hrane; njezina sestra Marija je bila među ženama promatračima jer je bilo protiv židovskih običaja da žena sjedi na javnoj gozbi.Među njima su bili i agenti Velikog vijeća koji su se bojali uhvatiti Isusa među njegovim prijateljima.

^{172:1.3 (1879.1)} Isus je razgovarao s Šimunom o drevnom Jošui, svome imenjaku, i recitirao kako su Jošua i Izraelci došli u Jeruzalem preko Jerihona. Komentirajući o legendi o padu zidova Jerihona, Isus je rekao: "Ne zanimaju me toliko zidovi od opeke i kamena; hoću vidjeti kako će pasti zidovi od predrasuda, samozvane pravednosti i mržnje pod ovim učenjem o Očevoj ljubavi prema svim ljudima."

^{172:1.4 (1879.2)} Gozba je protekla u vrlo vedrom i normalnom raspoloženju, osim što su svi apostoli bili neuobičajeno trezveni. Isus je bio izuzetno vedar i igrao se s djecom sve dok nije sjeo za stol.

^{172:1.5 (1879.3)} Nije se dogodilo ništa neobično sve do pred kraj gozbe kad je Lazareva sestra Marija istupila iz skupine žena promatrača i otišla do mjesta gdje je Isus sjedio kao počasni gost, otvarajući veliku alabastrenu posudu rijetke i skupe pomasti; i nakon što je pomazala Učiteljevu glavu, počela je izlijevati pomast na njegove noge i otirati ih svojom kosom. Cijela se kuća napunila mirisom pomasti i svi su bili zapanjeni njezinim djelom. Lazar nije ništa rekao, ali kad su neki od prisutnih počeli prosvjedovati upotrebi tako skupe pomasti, Juda Iskariotski priđe Andriji i reče: "Zašto se ta pomast nije prodala, a novac dao za hranu siromasima? Trebaš govoriti s Učiteljem da ukori takvo rasipništvo."

^{172:1.6 (1879.4)} Isus, znajući što su mislili i slušajući što je ovaj govorio, stavi ruku na Marijinu glavu kad je kleknula pored njega i s nježnim izrazom na licu reče: "Pustite je na miru. Što je mučite kad je učinila dobro djelo u svom srcu? Vama koji tu mrmljate i kažete da je trebalo prodati pomast i dati novce siromasima, dopustite da kažem da ćete siromaha uvijek imati sa sobom tako da im možete služiti kad vam bude shodno; ali ja neću uvijek biti s vama; ja uskoro idem svome Ocu. Ova je žena dugo čuvala tu pomast za moje tijelo da me pomaže na dan sahrane, a kako joj se sad čini zgodnim da me pomasti u očekivanju moje smrti, nemojte joj uskratiti takvo zadovoljstvo. Ovako čineći, Marija kori sve prisutne jer svojim činom pokazuje vjeru u to što sam rekao da uskoro trebam umrijeti i uzaći mome Ocu na nebu. Ne smijete koriti ovu ženu zbog toga što sada čini; ja vam kažem da će u budućim stoljećima, kad se ovo evanđelje bude propovijedalo po cijelom svijetu, to što je učinila biti pominjano njoj na spomen."

^{172:1.7 (1879.5)} Zbog ovog ukora koji je uzeo kao osobnu pogrdu i uvredu, Juda Iskariotski je napokon donio odluku u svom umu da se osvetiti za svoje povrijeđene osjećaje. On se često podsvjesno zabavljao ovom mišlju, ali sada se usudio dopustiti ovim zlim mislima da uđu u njegov otvoreni i svjesni um. A bilo je i mnogo drugih koji su podržavali njegov stav jer je vrijednost ovog miomirisa bila jednaka sumi novca koju je čovjek mogao zaraditi za godinu dana - dovoljno da se kupi kruha za pet tisuća ljudi. Ali Marija je voljela Isusa; ona je kupila ovu dragocjenu pomast da balzamira njegovo tijelo u smrti, jer je vjerovala u njegove riječi upozorenja da mora umrijeti, i nije joj bilo uskraćeno kad se predomisla i odlučila podariti pomast Isusu za njegova života.

^{172:1.8 (1879.6)} Lazar i Marta su znali da je Marija odavno stavljala novce u stranu za ovaj vrč despikovog ulja i od srca su to odobravali jer su bili imućni i mogli su to sebi lako priuštiti.

^{172:1.9 (1880.1)} Kad su glavari svećenički čuli za ovu večeru u Betaniji kojoj su prisustvovali Isus i Lazar, počeli su se savjetovati među sobom što će učiniti s Lazarom. Na kraju su odlučili da Lazar mora umrijeti. Ispravno su zaključili da bi bilo beskorisno usmrtiti Isusa ako ostave na životu Lazara, kojega ovaj bijaše uskrisio od mrtvih.

2. NEDJELJA UJUTRO MEĐU APOSTOLIMA

^{172:2.1 (1880.2)} Ove nedjelje ujutro, u Šimunovom lijepom vrtu, Učitelj je pozvao svojih dvanaest apostola i dao svoje posljednje upute u vezi pripreme za ulazak u Jeruzalem. Rekao je da će najvjerojatnije održati više obraćanja i pouka prije povratka Ocu, ali je savjetovao apostole da se uzdrže od svakog javnog rada u Jeruzalemu tijekom Pashe. Savjetovao im je da ostanu u njegovoj blizini, da "budu smotreni i da se mole." Isus je znao da su mnogi njegovi apostoli i neposredni učenici čak i tada potajno nosili mačeve, ali nije htio aludirati na ovu činjenicu.

^{172:2.2 (1880.3)} On se ovoga jutra kratko pozvao na njihovu službu od ređenja u blizini Kafarnauma do ovog dana kad su se spremali ući u Jeruzalem. Apostoli su slušali u tišini; nisu ništa pitali.

^{172:2.3 (1880.4)} Rano tog jutra David Zabedejev je predao Judi sredstva od prodaje opreme iz tabora u Peli, a Juda je pak predao veći dio ove sume u ruke Šimuna, njihova domaćina, da ih čuva u slučaju krize prilikom ulaska u Jeruzalem.

^{172:2.4 (1880.5)} Nakon sjednice s apostolima, Isus je govorio s Lazarom i rekao mu da se spasi od osvete Velikog vijeća. Lazar je zbog ove opomene nakon par dana pobjegao u Filadelfiju, kad su članovi Velikog vijeća bili poslali ljude da ga uhvate.

^{172:2.5 (1880.6)} Isusovi sljedbenici su na neki način osjećali nastupajuću krizu, ali su ih nesvakidašnja vedrina i izuzetno dobro raspoloženje njihova Učitelja spriječili u spoznaji njezine dubine.

3. NA PUTU ZA JERUZALEM

^{172:3.1 (1880.7)} Betanija je bila smještena neka tri kilometra od hrama, tako da se negdje oko pola dva u nedjelju popodne Isus spremio krenuti za Jeruzalem. On je jako volio Betaniju i jednostavne ljude koji su tu živjeli. Bio je odbačen u Nazaretu, Kafarnaumu i Jeruzalemu, a prihvaćen u Betaniji, koja je u njega vjerovala. A on je izabrao upravo ovo malo mjesto gdje su gotovo svaki muškarac, žena i djete bili vjernici za najveće djelo svoga zemaljskog darivanja, uskrsnuće Lazara. On nije podigao Lazara kako bi seljani vjerovali, već zato što su već vjerovali.

^{172:3.2 (1880.8)} Isus je cijelo jutro mislio o svom ulasku u Jeruzalem. Do sada je uvijek nastojao potisnuti sva nastojanja javnosti da ga proglasi Mesijom, ali sada su stvari drugačije stajale; bio je na samom kraju svoje karijere u tijelu, Veliko vijeće je već bilo donijelo odredbu o njegovoj smrti i nije bilo na odmet da dopusti svojim sljedbenicima da slobodno izraze svoje osjećaje, upravo kako se moglo dogoditi ako odabere formalno i javno ući u grad.

^{172:3.3 (1881.1)} Isusova odluka o javnom ulasku u Jeruzalem nije bila njegovo posljednji pokušaj stjecanja javne naklonosti, niti posljednji pokušaj stjecanja moći. I on to nije učinio da udovolji ljudskim težnjama svojim učenika i apostola. Isus nije patio od iluzija nekog zanesenog sanjara; on je dobro znao kakav će biti ishod tog posjeta.

^{172:3.4 (1881.2)} Nakon što je odlučio javno ući u Jeruzalem, Učitelj je bio suočen s nužnošću odabira odgovarajuće metode za provedbu svoje odluke. Isus je razmotrio brojna više ili manje proturječna tzv mesijanska proročanstva, ali činilo se da je samo jedno bilo primjereno ovoj situaciji. Ova proročanstava su većinom oslikavala Mesiju kao kralja, sina i nasljednika Davida, neustrašivog i agresivnog zemaljskog izbavitelja cijelog Izraela od okova tuđinske dominacije.No, postojao je jedan izvod iz Pisama koji su ljudi s duhovnijim konceptom mesijanske misije ponekad povezivali s Mesijom, na koji se Isus mogao dosljedno osloniti u svojim planovima za ulazak u Jeruzalem. Ovaj se zapis iz Pisama mogao naći u Knjizi Zahrijevoj i kaže: "Raduj se, kćeri sionska; viči od veselja, kćeri Jeruzalemska. Evo, tvoj kralj dolazi k tebi. On je pravedan i donosi spasenje. On dolazi ponizno, jašući na magarcu, na magaretu, mladunčetu magarca."

^{172:3.5 (1881.3)} Kraljevi na misiji rata su uvijek ulazili u gradove jašući na konju; kraljevi na misliji mira i prijateljstva su uvijek ulazili jašući na magarcu. Isus nije htio ući u Jeruzalem jašući na konju, već je htio ući u miru i dobroj volji kao Sin Čovječji na magarcu.

^{172:3.6 (1881.4)} Isus je dugo pokušavao izravnim učenjima uvjeriti svoje apostole i učenike da njegovo kraljevstvo nije bilo od ovoga svijeta, da je bilo potpuno duhovna pojava; ali on nije uspio u tom nastojanju. Sada, to što nije uspio ostvariti direktnim i osobnim učenjima, pokušao je ostvariti simboličnim apelom. U skladu s tim, neposredno poslije ručka Isus je pozvao Petra i Ivana i nakon što im je rekao da odu u Betfagu, obližnje seoce smješteno uz glavnu cestu u blizini Betanije, dalje je rekao: "Idite u Betfagu i kada dođete do raskrižja, naći ćete magare tu privezano.Odvežite ga i dovedite sa sobom. Ako vas tko upita zašto to učinite, samo kažite: 'Učitelju treba.'" I kada dva apostola odoše u Betfagu kako im je Učitelj bio rekao, oni nađoše magare privezano u blizini njegove majke na otvorenoj cesti u neposrednoj blizini kuće na uglu. Kad je Petar počeo odvezivati magare, priđe mu vlasnik i upita zašto to čini, a kad mu Petar odgovori što je Isus rekao, čovjek reče: "Ako je tvoj Učitelj onaj Isus iz Galileje, neka mu je magare." I tako su se vratili s magaretom.

^{172:3.7 (1881.5)} Do sada se nekoliko stotina hodočasnika okupilo oko Isusa i njegovih apostola. Od sredine podneva prišli su im i posjetitelji koji su putovali na Pashu. U međuvremenu, David Zebedejev i neki od njegovih bivših suradnika iz korpusa glasnika su preuzeli na sebe da pohite u Jeruzalem i da tu uspješno rašire glasine među gomilom hodočasnika u hramu da je Isus iz Nazareta upravo trijumfalno ulazio u grad. Prema tome, nekoliko tisuća posjetitelja se sjatilo da pozdravi ovog proslavljenog proroka i čudotvorca kojeg su neki smatrali Mesijom. To je mnoštvo koje je izlazilo iz Jeruzalema susrelo Isusa i putnike koji su išli prema gradu upravo kad su ovi prolazili preko podnožja Maslinske gore i počeli silaziti prema gradu.

^{172:3.8 (1882.1)} Kad je povorka krenula iz Betanije, vladao je veliki entuzijazam među svečanim mnoštvom učenika, vjernika i gostujućih hodočasnika, od kojih su mnogi bili iz Galileje i Pereje. Baš prije nego što će poći, tu je stiglo dvanaest žena iz izvornog korpusa, koje su u pratnji svojih suradnica stigle na scenu i pridružile se ovoj jedinstvenoj povorci koja se radosno kretala prema gradu.

^{172:3.9 (1882.2)} Prije nego što su krenuli, Alfejevi blizanci su stavili svoje haljine na magarca, držeći ga dok je Učitelj uzjahivao. Kako se povorka kretala prema vrhu Maslinske gore, narod je svečano bacao svoje haljine na zemlju i kidao grane s obližnjih stabala kao počasni tepih za magarca koji je nosio kraljevskog sina, obećanog Mesiju. Dok se vesela gomila približavala Jeruzalem, počeli su pjevati, odnosno vikati uglas Psalm: "Hosana Sinu Davidovu; blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana u visinama. Blagoslovljeno kraljevstvo koje dolazi s neba."

^{172:3.10 (1882.3)} Isus je bio vedar i veseo dok su zajedno išli sve dok nije došao do podnožja Maslinske gore, odakle se pružao pogled na grad i tornjeve velikog hrama; Učitelj je tu zaustavio povorku i sviju je spopala duboka tišina dok ga vidješe kako plače. Gledajući dolje na ogromno mnoštvo koje je dolazilo iz grada da ga pozdravi, s puno emocija i drhtavim glasom, Isus je rekao: "Jeruzaleme, da samo znaš, čak i sada, na ovaj dan, stvari koje se tiču tvoga mira, a koje si mogao sebi badava pribaviti! Ali ove slave moraju biti sakrivene pred tvojim očima. Ti se spremaš odbaciti Sina Mira i okrenuti leđa evanđelju spasenja. Uskoro će doći dani kad će tvoji neprijatelji doći u opsadu sa svake strane; oni će te potpuno uništiti, tako da neće ostati kamen na kamenu. A to će vas snaći jer ne znate prepoznati dan božanskog posjeta. Spremate se odbaciti Božji dar, pa će tako i vas svi ljudi odbaciti."

^{172:3.11 (1882.4)} Kad je završio s govorom, počeo se spuštati s Maslinske gore, dok mu je prilazilo mnoštvo posjetitelja koji su došli iz Jeruzalema mašući palminim granama, kličući hosane i na druge načine izražavajući veselje i prijateljstvo. Učitelj nije planirao da mu ovo mnoštvo iz Jeruzalema dođe u susret; to su učinili drugi. On nikada nije planirao nešto tako dramatično.

^{172:3.12 (1882.5)} Zajedno s masama koje su išle u susret Učitelju, stigli su i mnogi farizeji i drugi njegovi neprijatelji. Oni su bili tako smeteni ovim iznenadnim i neočekivanim ispoljenjem javnog priznanja, da su se bojali da ga uhvate jer bi to moglo izazvati otvoreni revolt naroda. Jako su strahovali od stava velikog broja posjetitelja koji su mnogo čuli o Isusu i koji su u velikom broju vjerovali u njega.

^{172:3.13 (1882.6)} Dok su se približavali Jeruzalemu narod je postajao sve bučniji, tako da su neki farizeji prokrčili put do Isusa i rekli: "Učitelju, trebaš prekoriti svoje učenike da se prikladnije ponašaju." Isus je odgovorio: "Sasvim je dolično što ova djeca žele izraziti dobrodošlicu Sinu Mira kojeg su glavni svećenici odbacili. Bilo bi beskorisno da ih pokušam zaustaviti, jer bi na njihovu mjestu ovo kamenje pored ceste vikalo."

^{172:3.14 (1882.7)} Farizeji su požurili ispred procesije da se ponovo pridruže Velikom vijeću koje je upravo držalo sjednicu u hramu i rekli svojim suradnicima: "Evo, sve što radimo je uzalud; ovaj nas je Galilejac samo zbrkao. Ljudi će poludjeti za njim; ako ne zaustavimo ove neuke mase, cijeli će svijet poći za njim."

^{172:3.15 (1883.1)} U ovom površnom i spontanom izljevu javnog entuzijazma doista nije bilo nekog dubljeg značenja. Ova dobrodošlica, iako je djelovala radosno i iskreno, nije govorila o bilo kakvim stvarnim i dubokim uvjerenjima u srcima ove uzbuđene svjetine. To mnoštvo naroda je nedugo zatim, nekoliko dana kasnije istoga tjedna, bilo jednako spremno odbaciti Isusa kad je Veliko vijeće zauzelo čvrst i odlučan stav protiv njega i kad su se našli razočarani - kad su spoznali da Isus neće uspostaviti kraljevstvo u skladu s njihovim dugo njegovanim očekivanjima.

^{172:3.16 (1883.2)} Cijeli je grad bio jako uskomešan, tako da su se svi pitali: "Tko je taj čovjek?" A mnoštvo je odgovorilo: "Ovo je prorok iz Galileje, Isus iz Nazareta."

4. POSJET HRAMU

^{172:4.1 (1883.3)} Dok su Alfejevi blizanci otišli vratiti magarca njegovu vlasniku, Isus i deset apostola su se odvojili od svojih neposrednih suradnika i otišli prošetati hramom i vidjeti pripreme za Pashu. Nitko nije pokušao maltretirati Isusa jer je Veliko vijeće jako strahovalo od naroda, a to je uostalom bio jedan od razloga zašto su dopustili mnoštvu ovu priliku da ga pozdravi. Apostoli su slabo shvaćali da je to bio jedini posve ljudski način da se učinkovito spriječi Isusovo neodložno uhićenje prilikom ulaska u grad. Učitelj je želio dati stanovnicima Jeruzalema, visokim i niskim, kao i desetinama tisuća posjetitelja koji su došli na Pashu, još jednu i posljednju priliku da čuju evanđelje i da prime, ako budu htjeli, Sina Mira.

^{172:4.2 (1883.4)} A sada, dok se primicala noć i dok su mase otišle potražiti osvježenje, Isus i njegovi neposredni sljedbenici su ostali sami. Kakav čudan dan! Apostoli su bili zamišljeni, ali su ostali bez riječi. Nikada, u svim svojim godinama povezanosti s Isusom, nisu ništa takvo doživjeli. Za trenutak su sjeli pored riznice i promatrali ljude koji su ubacivali priloge: bogataši su ubacivali velike svote, dok je svatko davao prema svojim mogućnostima. Na kraju dođe neka skromno odjevena sirota udovica i pred njima ubaci dva filira (bakarna novčića) u trubu. A onda Isus reče, pozivajući pozornost apostola na udovicu: "Pazite što ste upravo vidjeli. Ova je sirota udova dala više od svih ostalih, jer su svi ostali od svog obilja dali neku sitnicu, a ta je jadna žena iako živi u neimaštini, dala sve što je imala, pa čak i svoj život."

^{172:4.3 (1883.5)} Kako se primicala noć, šetali su po hramu u tišini, a nakon što je Isus još jednom vidio ove poznate prizore i ponovo se podsjetio svojih emocija u vezi prijašnjih posjeta, a nije zaboravio ni one najranije, rekao je: "Hajdemo u Betaniju da se odmorimo." Isus je s Petrom i Ivanom otišao u kuću Šimuna, dok su se drugi apostoli smjestili kod prijatelja u Betaniji i Betfagi.

5. STAV APOSTOLA

^{172:5.1 (1883.6)} Ove nedjelje uvečer dok su se vraćali u Betaniju, Isus je išao ispred apostola. Nisu progovorili riječi sve do Šimunove kuće. Nikada prije nije bio slučaj da je nekih drugih dvanaestero ljudi doživjelo tako raznolike i neobjašnjive emocije kakve su ovom prilikom prolazile umovima i dušama ovih ambasdora kraljevstva. Ovi snažni Galilejci su bili zbunjeni i uznemireni; nisu znali što će očekivati; bili su previše iznenađeni da se puno boje. Nisu znali kakve je planove Učitelj imao za sljedeći dan i nisu ništa pitali. Otišli su na počinak iako nisu puno spavali, osim blizanaca. Ali ove noći nisu zadržali stražu nad Isusom u Šimunovoj kući.

^{172:5.2 (1884.1)} Andrija je bio doslovce izgubljen, potpuno zbunjen. On je bio jedan od apostola koji nije ozbiljnije preispitao pitanje odobravanja javnosti. Bio je previše zaokupljen mislima o dužnostima koje je imao kao šef apostolskog zbora da ozbiljno razmotri značaj i značenje uzvikivanja hosana. Andrija je bio zauzet promatranjem nekih svojih suradnika apostola za koje je mislio da se mogu povesti za vlastitim emocijama prilikom ovog uzbuđenja, a posebno Petra, Jakova, Ivana i Šimuna Revnitelja. Tijekom ovog i narednog dana, Andriju su počele mučiti ozbiljne sumnje, iako on nikad nije izrazio ove sumnje pred drugim apostolima. Bio je zabrinut zbog stava nekih apostola za koje je znao da su nosili mačeve; no nije znao da je i sam njegov brat Petar nosio takvo oružje. I tako je povorka u Jeruzalemu ostavila relativno površan dojam na Andriju; bio je previše zauzet odgovornostima svoje pozicije da se dublje posveti ovim pitanjima.

^{172:5.3 (1884.2)} Šimuna Petra je isprva gotovo sasvim oborilo s nogu ovo javno ispoljenje zanosa; ali se znatno otrijeznio kad su se te večeri vratili u Betaniju. Petar jednostavno nije mogao shvatiti Učiteljeve namjere. Bio je jako razočaran što Isus nije iskoristio talas javne naklonosti da učini neku javnu objavu. Petar nije mogao shvatiti zašto se Isus nije obratio mnoštvu kad su stigli u hram ili barem dopustio jednom od apostola da im se obrati. Peter je bio veliki propovjednik i nije volio dopustiti da se tako prijemljiva i oduševljena publika tek tako raziđe. On bi jako volio održati propovijed o evanđelju kraljevstva pred tom gomilom u samom hramu; ali Učitelj ih je posebno opomenuo da ne drže govore ili propovijedi u Jeruzalemu uoči Pashe. Reakcija ove uzbuđene procesije je donijela veliko razočarenje Šimunu Petru; te noći se bio otrijeznio i bio neizrecivo tužan.

^{172:5.4 (1884.3)} Jakovu Zebedejevom je ova nedjelja bila dan zbunjenosti i duboke konfuzije; on nije mogao shvatiti smisao onoga što se događalo; nije mogao shvatiti zašto je Učitelj prvo dopustio ovo javno priznanje, a onda odbacio priliku da se obrati ljudima po dolasku u hram. Kako se povorka spuštala niz Maslinsku goru prema Jeruzalemu, a posebice kada su tisuće hodočasnika došle pozdraviti Učitelja, Jakov je bio rastrgan proturječnim emocijama ushićenja i radosti zbog onoga što je vidio i svojim dubokim osjećajem straha zbog onoga što se trebalo dogoditi kad stignu u hram. A onda je bio oboren i skrhan osjećajem razočarenja kad je Isus sjahao s magarca i otišao ležerno šetati hramom. Jakov nije mogao shvatiti zašto Isus nije iskoristio takvu veličanstvenu priliku da proglasi kraljevstvo. Te noći je njegov um bio obuzet osjećajem tjeskobne i duboke nesigurnosti.

^{172:5.5 (1884.4)} Ivan Zebedejev je donekle mogao shvatiti zašto je Isus ovako postupio; barem je donekle shvatio značaj ovog tzv trijumfalnog ulaska u Jeruzalem. Dok se svjetina približavala hramu, gledajući kako njegov Učitelj jaše na magaretu, Ivan se sjetio kako je Isus jednom citirao odlomak iz Pisma, riječi Zaharija, o tome kako Mesija ulazi u Jeruzalem kao čovjek mira koji jaše na magaretu. Dok je Ivan prevrtao ove riječi po glavi, počeo je shvaćati simboličko značenje pompeznih događaja koji su se odigrali u nedjelju popodne. Ako ništa drugo, on je u nekoj mjeri shvaćao značenje ovog odlomka iz Pisma, zahvaljujući čemu je bio u stanju barem djelomično uživati u cijelom događaju i ne postati suviše potišten prividno besmislenim završtekom trijumfalne procesije. Ivan je imao um koji je prirodno bio sklon simobličkim mislima i osjećajima.

^{172:5.6 (1885.1)} Filipa je jako uznemirila iznenadnost i spontanost ovog događaja. Nije mogao dovoljno sabrati svoje misli prilikom silaska niz Maslinsku goru da formira neki jasan pojam o značenju cijele procesije. Na neki je način uživao u ovoj epizodi jer je služila na čast njegovom Učitelju. U trenutku kad su stigli do hrama, bio je uznemiren mišlju da je Isus mogao tražiti od njega da nahrani mnoštvo, tako da je Isusovo ležerno udaljavanje od gomile koje je duboko razočaralo većinu apostola, donijelo veliko olakšanje Filipu. Narodne mase su u više prilika predstavljale veliko iskušenje ovom apostolskom opskrbitelju. Nakon što se oslobodio osobnog straha vezanog uz materijalne potrebe narodnih masa, Filip se pridružio Petru u izrazu razočaranja što nisu iskoristili ovu priliku za poučavanje mnoštva. Te noći Filip je dosta razmišljao o tim iskustvima i došao u iskušenje da posumnja u cijelu ideju kraljevstva; iskreno se pitao što je sve to značilo, ali nikome nije izrazio svoje sumnje; previše je volio Isusa. Imao je veliku osobnu vjeru u Učitelja.

^{172:5.7 (1885.2)} Natanije je, na stranu od simboličkih i proročkih aspekata, bio najbliže razumijevanju razloga koji je naveo Učitelja da potraži javnu potporu hodočasnika koji su došli na Pashu. On je obrazložio samome sebi da bi bez ovog demonstrativnog ulaska u Jeruzalem, službenici Velikog vijeća uhitili Isusa još prije nego što su putnici stigli do hrama i bacili ga u tamnicu čim se usudio ući u grad. On dakle nije ni u najmanjem bio iznenađen što Učitelj nije dalje iskoristio razdragane mase nakon što se našao unutar zidina grada i bio je jako impresioniran kad je vidio da su se židovske vođe suzdržale od neposrednog uhićenja. Kako je razumio pravi razlog zašto je Učitelj ušao u grad na ovaj način, Natanije je prirodno imao više mira i bio manje uznemiren i razočaran Isusovim naknadnim držanjem od drugih apostola. Natanije je imao veliko povjerenje u Isusovo razumijevanje ljudi, kao i u njegovu oštroumnost i spretnost u rješavanju teških situacija.

^{172:5.8 (1885.3)} Matija je isprva bio smeten ovom pompeznom povorkom. On nije shvaćao smisao ovog prizora sve dok se i on nije sjetio gdje u Pismu Zaharije aludira na radost Jeruzalema jer dolazi kralj koji donosi spasenje i ulazi u grad jašući na magaretu. Dok se povorka kretala prema gradu i prolazila kroz hram, Matija je bio jako uzbuđen; bio je siguran da se nešto izvanredno trebalo dogoditi kad je Učitelj stigao u grad na čelu ovog uzavrelog mnoštva. Kad je jedan od farizeja počeo izrugovati Isusa, govoreći, "Vidi, svijete, vidi tko dolazi, kralj Židova jaše na magarcu!"Matija je morao upotrijebiti veliku samokontrolu da ga ne zgrabi rukama. Niti jedan od dvanaestorice nije bio depresivniji od njega na povratku u Betaniju te večeri. Pored Šimuna Petra i Šimuna Revnitelja, doživio je najveću napetost i prije noći pao u stanje iscrpljenosti. No, Matija je ujutro opet bio veseo; naposljetku, on je znao veselo primiti poraz.

^{172:5.9 (1886.1)} Tomo je bio najviše izgubljen i zbunjen od svih apostola. Uglavnom ih je samo slijedio, promatrajući prizor i iskreno se pitajući što je moglo navesti Učitelja da sudjeluje u tako neobičnom događaju. Duboko u srcu je smatrao cijeli događaj pomalo djetinjastim, ako ne posve glupavim. On nikada prije nije imao priliku vidjeti Isusa usred sličnih događaja i nije bio u stanju objasniti njegovo čudnovato ponašanje ovog poslijepodneva. Prije nego što će stići u hram, Tomo je zaključio da se u podlozi ove javne demonstracije krila Učiteljeva namjera da zastraši Veliko vijeće, kako ga ne bi uhvatili na licu mjesta. Na povratku u Betaniju, Tomo je mnogo razmišljao, ali je bio bez riječi. Prije počinka je počeo shvaćati duhovitost Učiteljeve domišljatosti u uredbi ovog bučnog ulaska u Jeruzalem i to ga je jako razvedrilo.

^{172:5.10 (1886.2)} Šimunu Revnitelju je nedjelja počela veličanstveno. On je mislio o prekrasnim djelima koja su se trebala dogoditi u Jeruzalemu tijekom narednih nekoliko dana, a tu je bio u pravu, izuzev što je Šimun sanjao o upostavi nove nacionalne vlasti Židova s Isusom na Davidovom prijestolju. Šimun je zamišljao da cijela nacionalistička afera treba stupiti na snagu neposredno nakon proglašenja kraljevstva i mislio da će on sam biti vrhovni zapovjednik mobiliziranih vojnih snaga novog kraljevstva. Silazeći niz Maslinsku goru, čak je zamišljao kako će Veliko vijeće i svi njegovi simpatizeri biti pobijeni prije zalaska sunca. On je stvarno vjerovao da se nešto veliko trebalo dogoditi. Bio je najglasniji čovjek u cijeloj povorci. Oko pet popodne ovaj je apostol bio šutljiv, skrhan i razočaran. Nikad se nije u potpunosti oporavio od depresije ovog šoka; ono barem ne dugo nakon Učiteljeva uskrsnuća.

^{172:5.11 (1886.3)} Alfejevim blizancima je to bio savršen dan. Oni su istinski uživali u svakom trenutku i kako nisu bili prisutni za vrijeme ležerne šetnje odajama hrama, propustili su veći dio antiklimaksa koji je pratio podizanje naroda. Oni nikako nisu mogli shvatiti razočarano ponašanje apostola na povratku u Betaniju te večeri. U njihovom sjećanju ovo je uvijek bio dan koji je bio najbliže ostvarenju neba na zemlji. Ovaj je dan bio zadovoljavajući vrhunac njihove apostolske karijere. A sjećanje na uzbuđenje ovog nedjeljnog popodna ih je držalo kroz cijelu tragediju ovog sadržajnog tjedna, sve do raspeća. Ovakav ulazak u grad je po mišljenju blizanaca najviše doličio kralju; uživali su u svakom trenutku ovog događaja. U cjelosti su odobravali sve što su vidjeli i dugo se sjećali ovih događaja.

^{172:5.12 (1886.4)} Od svih apostola, ovaj je svečani ulazak u Jeruzalem najviše pogodio Judu Iskariotskog. Njegovim su umom previrala neugodna sjećanja na Učiteljev prijekor dan prije u vezi Marijina pomazanja na gozbi u Šimunovoj kući. Juda se gnušao cijelog spektakla. Njemu se sve to činilo djetinjastim, ako ne i doista smiješnim. Kad se osvetoljubivi apostol narednog dana prisjećao povorke ovog nedjeljnog popodneva, Isus mu je više nalikovao na klovna nego na kralja. Osjećao je iskreno gnušanje prema cijelom spektaklu. Dijelio je poglede Grka i Rimljana koji su prezirali onoga koji pristane jahati na magarcu ili magaretu. Do trenutka kad je triumfalna povorka ušla u grad, Juda je više ili manje donio odluku da odbaci cijelu ideju takvog kraljevstva; gotovo je odlučio okrenuti leđa svim takvim lakrdijaškim pokušajima uspostave kraljevstva nebeskog. A onda se sjetio uskrsnuća Lazara i mnogih drugih stvari i odlučio ostati s dvanaestoricom još koji dan. Osim toga, nosio je vreću s novcem i htio je vratiti apostolske novce koje je primio na čuvanje. Na povratku u Betaniju te noći njegovo se ponašanje nije činilo čudnim jer su svi apostoli bili jednako potišteni i nijemi.

^{172:5.13 (1887.1)} Na Judu je snažno utjecalo ismijavanje njegovih prijatelja saduceja. Niti jedan drugi čimbenik nije toliko snažno utjecao na njega i na njegovu konačnu odluku da se odrekne Isusa i svojih bližnjih apostola, kao određena epizoda upravo kad je Isus stigao do gradske kapije: Istaknuti saducej (prijatelj Judine obitelji) mu je izišao u susret i udarajući ga po leđima u duhu vedre poruge, rekao: "Čemu tako uzmemiren izraz na tvom licu, moj dobri prijatelju; razvedri se i pridruži nam se dok slavimo Isusa iz Nazareta kao kralja Židova koji prolazi kroz kapije Jeruzalema jašući na magarcu." Juda nikada nije uzmicao pred progonom, ali nije mogao podnijeti ovakvu porugu. On je već imao duboko uvriježeni osjećaj osvete koji se sada stopio s ovim fatalnim strahom od podsmijeha, užasnim i stravičnim osjećajem stida zbog Učitelja i svojih prijatelja apostola. U svome srcu, ovaj je zaređeni amabasor kraljevstva već bio izdajnik; sada je samo tražio neku vrstu prihvatljivog izgovora za otvoreni raskid s Učiteljem.