Knjiga Urantije

POGLAVLJE 168 -- LAZAREVO USKRSNUĆE

• Sekcije
• 1. NA LAZAREVOM GROBU
• 2. LAZAREVO USKRSNUĆE
• 3. SASTANAK VELIKOG VIJEĆA
• 4. ODGOVOR NA MOLITVE
• 5. ŠTO JE POSTALO OD LAZARA

^{168:0.1 (1842.1)} Bilo je to nedugo nakon podneva kad je Marta izišla u susret Isusu koji se upravo uspinjao padinama brijega u blizini Betanije. Njezin je brat Lazar bio mrtav već četiri dana i položen u privatnu grobnicu na udaljenom kraju imanja kasno u nedjelju poslijepodne. Kamen na ulazu u grobnicu je dovaljan na ulaz toga ujutra, u četvrtak.

^{168:0.2 (1842.2)} Kad su Marta i Marija poslale vijesti Isusu o Lazarevoj bolesti, bile su uvjerene da će Učitelj nešto učiniti s tim u vezi. Znale su da je njihov brat bio smrtno bolestan i iako su se jedva usudile nadati da bi Isus napustio svoj rad poučavanja i propovijedanja da im dođe u pomoć, imale su takvo povjerenje u njegove moći ozdravljenja da su mislile kako bi Lazar odmah ozdravio samo ako Isus kaže neke spasonosne riječi. A kad je Lazar umro nekoliko sati nakon što su glasnici napustili Betaniju na putu za Filadelfiju, sestre su zaključile da Učitelj nije čuo o bolesti njihova brata sve dok nije bilo prekasno, jer je ovaj bio mrtav već više sati.

^{168:0.3 (1842.3)} A one su, sa svim svojim prijateljima vjernicima, bile jako iznenađene porukom koju je glasnik donio u četvrtak prije podne po dolasku u Betaniju. Glasnik je rekao onako kako je čuo gdje Isus kaže, "...ova bolest nije smrtonosna." Također nisu mogle shvatiti zašto im nije poslao ni riječi, niti bilo kakvog drugog oblika pomoći.

^{168:0.4 (1842.4)} Mnogi su prijatelji iz obližnjih zaselaka kao i drugi iz Jeruzalema došli tješiti ožalošćene sestre. Lazar i njegove sestre su bili djeca jednog imućnog i uglednog Židova, vodećeg čovjeka koji je živio u malom selu Betaniji. A bez obzira na to što su sve troje već dugo čvrsto vjerovali u Isusa, uživali su visoko poštovanje svih svojih poznanika. Naslijedili su velike vinograde i maslinike u obližnjem području, a da su bili bogati dodatno potvrđuje i činjenica da su sebi mogli priuštiti privatnu grobnicu na vlastitom imanju. Oboje roditelja su već bili položeni na počinak u ovoj grobnici.

^{168:0.5 (1842.5)} Marija je odustala od pomisli o Isusovom dolasku i prepustila se svojoj tuzi, dok se Marta još uvijek držala nade u Isusov dolazak, sve do toga jutra kad su dogurali kamen ispred grobnice da zapečate ulaz. Čak je i tada poslala susjedova sina na obližnje brdo istočno od Betanije da motri put od Jerihona; a ovaj je mladić bio taj koji je donio vijesti Marti da su se Isus i njegovi prijatelji upravo približavali.

^{168:0.6 (1842.6)} Kad je Marta susrela Isusa, pala mu je pred noge uzvikujući, "Učitelju, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro!" Mnogi su strahovi prolazili kroz Martin um, ali ona ipak nije dala oduška bilo kakvim sumnjama, niti se usudila kritizirati ili dovoditi u pitanje Učiteljevo ponašanja u vezi Lazareve smrti. Kad je Marta tako rekla, Isus je posegao naniže i podižući je na noge, rekao, "Moraš imati vjeru, Marta, i uskrsnuće tvoj brat." Marta je odogovorila, "Znam da će uskrsnuti u posljednji dan; pa čak i sada vjerujem da što god zaišteš od Boga, to će ti Otac naš dati."

^{168:0.7 (1843.1)} Nato je Isus rekao, gledajući ravno u oči Marti: "Ja sam uskrsnuće i život; tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. Uistinu, tko god živi i vjeruje u mene, nikada neće umrijeti. Marta, vjeruješ li ovo?" A Marta je odgovorila Učitelju: "Da, ja dugo vjerujem da si Izručitelj, Sin Boga živoga, koji je došao na ovaj svijet."

^{168:0.8 (1843.2)} Isus je nakon toga tražio da mu dovedu Mariju, a Marta je otišla u kuću i šapatom rekla svojoj sestri, "Učitelj je došao i tražio da te vidi." A kad je Marija to čula, brzo je ustala i otišla u susret Isusu, a on je još bio tamo, podalje od kuće, gdje ga je susrela Marta. Prijatelji koji su bili s Marijom i nastojali je utješiti, kad su vidjeli da se ona brzo diže i iziđe, pođoše za njom misleći da ide oplakivati brata na grobnici.

^{168:0.9 (1843.3)} Mnogi od prisutnih su bili Isusovi ljuti neprijatelji. Zato mu je Marta došla u susret sama i iz istog je razloga otišla tajno obavijestiti Mariju da ju je Isus pozvao. Dok je Marta željela vidjeti Isusa, htjela je izbjeći eventualne neugodnosti uzrokovane njegovom iznenadnom pojavom među velikom skupinom njegovih neprijatelja iz Jeruzalema. Marta je namjeravala ostati kod kuće sa svojim prijateljima dok Marija ode pozdraviti Isusa, ali u tome nije uspjela, jer su svi slijedili Mariju i tako neočekivano došli u Učiteljevu prisutnost.

^{168:0.10 (1843.4)} Marta je dovela Mariju do Isusa, a kad ga je ona ugledala, pala je pred njegove noge, uzvikujući, "Da si samo bio ovdje, moj brat ne bi umro!" Vidjevši kako su svi tugovali zbog smrti Lazara, njegova je duša bila ganuta.

^{168:0.11 (1843.5)} Kad su ožalošćeni vidjeli da Marija ode pozdraviti Isusa, povukli su se u stranu dok su Marta i Marija ragovarale s Učiteljem koji im je dao nove riječi utjehe i ohrabrenja za održavanje jake vjere u Oca i potpune predanosti božanskoj volji.

^{168:0.12 (1843.6)} Isusov ljudski um je bio jako dirnut sukobom između svoje ljubavi prema Lazaru i sestrama koje su izgubile brata, i njegova prezira prema vanjskom izlivu emocija nekih nevjernih i krvožednih Židova koji su se tu okupili. Isus je bio ozlojeđen svakim nastupom usiljenosti i neiskrenosti nekih tobožnjih prijatelja koji su oplakivali Lazara, jer je takva lažna tuga u njihovim srcima bila povezana s tolikim nepijateljstvom prema njemu. Neki su od tih Židova, međutim, bili iskreni u svojoj tuzi, jer su bili stvarni prijatelji ove obitelji.

1. NA LAZAREVOM GROBU

^{168:1.1 (1843.7)} Nakon što je Isus proveo nekoliko trenutaka po strani tješeći Martu i Mariju, upitao je, " Kamo ste ga položili?" Marta je rekla, "Dođi i vidi." Učitelj je onda u tišini i suznih očiju slijedio ožalošćene sestre. Kad su prijateljski Židovi koji su ih pratili vidjeli njegove suze, jedan od njih je rekao: "Gledaj kako ga je ljubio. Zar nije onaj koji je otvorio oči slijepcu mogao učiniti da ovaj ne umre?" Tada su se našli pred obiteljskom grobnicom, malom prirodnom jamom koja je bila udubljena u izbočini stijene koja se dizala nekih trideset stopa na drugom kraju imanja.

^{168:1.2 (1844.1)} Teško je objasniti ljudskom umu što je navelo Isusa da plače. Imamo prisupa arhivskoj informaciji o mješavini ljudskih emocija i božanskih misli zabilježenih u umu Personificiranog Ispravljača, ali nismo posve sigurni o stvarnom uzroku tih emocionalnih manifestacija. Skloni smo vjerovati da je Isus plakao zbog brojnih misli i osjećaja koji su prolazili kroz njegov um u ovom trenutku, kao što su:

^{168:1.3 (1844.2)} 1. Osjećao je iskrenu tugu i suosjećanje prema Marti i Mariji; imao je stvarnu i duboku ljudsku naklonost prema ovim dvjema sestrama koje su izgubile brata.

^{168:1.4 (1844.3)} 2. Bio je uznemiren u svome umu zbog prisustva velikog broja ožalošćenih, nekih iskrenih a drugih koji su se samo pretvarali. Uvijek je bio ozlojađen svim usiljenim ispoljenjima žalosti. Znao je da su sestre voljele svoga brata i imale vjeru u opstanak vjernika. Ove oprečne emocije mogu eventualno objasniti zašto je bio tako pogođen idući prema grobu.

^{168:1.5 (1844.4)} 3. Istinski je oklijevao povratiti Lazara u smrtni život. Njegove sestre su ga stvarno trebale, ali Isus je tugovao što je izlagao svoga prijatelja ljutim progonima koji su ga čekali nakon što postane predmetom najveće od svih demonstracija božanske moći Sina Čovječjega.

^{168:1.6 (1844.5)} Sada možemo saopćiti jednu zanimljivu i poučnu činjenicu: Iako se ovaj događaj čini prirodnom i normalnom pojavom, on u sebi nosi neke vrlo zanimljive podatke. Dok je glasnik govorio s Isusom u nedjelju o Lazarevoj bolesti i dok je Isus poslao riječ da "to nije smrtonosno," on je u isto vrijeme osobno otišao u Betaniju, pa je čak pitao sestre, "Gdje ste ga položili?" Iako sve ovo upućuje na to da se Učitelj povodio prema principima zemaljskog života i u skladu s ograničenim znanjem ljudskog uma, arhive svemira potvrđuju da je Isusov Personificirani Ispravljač izdao nalog da se Lazarev Misaoni Ispravljač na neodređeno vrijeme zadrži na planetu nakon Lazareve smrti i da je taj nalog dat samo petnaest minuta prije Lazareve smrti.

^{168:1.7 (1844.6)} Da li je Isusov božanski um znao, čak i prije Lazareve smrti, da će ga podići iz mrtvih? Mi to ne znamo. Mi znamo samo ono što ovom prilikom bilježimo.

^{168:1.8 (1844.7)} Mnogi od Isusovih neprijatelja su bili skloni da se narugaju svakom očitovanju ljubavi, te su među sobom govorili: "Ako mu je bilo toliko stalo do ovog čovjeka, zašto ostade na putu tako dugo prije dolaska u Betaniju? Ako je on to što oni tvrde, zašto nije spasio svog dragog prijatelja? Kakvo je dobro u ozdravljenju stranaca u Galileji ako ne može spasti one koje voli?" I na mnoge druge načine su ismijavali i vrijeđali svjetlo učenja i djela Isusa.

^{168:1.9 (1844.8)} I tako, u ovaj čevrtak oko pola tri poslije podne u ovom zaseoku Betanije, pripremljen je podij za najveće od svih čuda koja su bila vezana za zemaljsku misiju Mihaela od Nebadona, najveće ispoljenje božanske snage tijekom njegova utjelovljenja u tijelu, jer se njegovo vlastito uskrsnuće odigralo nakon što je bio oslobođen od okova smrtnog utjelovljenja.

^{168:1.10 (1845.1)} Mala skupina prisutnih koji se se okupili oko Lazarevog groba nije bila svjesna neposredne prisutnosti velikog mnoštva svih redova nebeskih bića koja su se okupila pod vodstvom Gabriela i koja su tu čekala na znak Isusovog Personificiranog Ispravljača, uzbuđena i spremna da izvrše zapovijed svog dragog Vladara.

^{168:1.11 (1845.2)} Kad je Isus dao zapovijed, "Skinite kamen," okupljeno mnoštvo nebeskih bića je bilo spremno sudjelovati u drami Lazarevog uskrsnuća u obličju ljudskog tijela. Ovaj oblik uskrsnuća podrazumijeva rješavanje problema koji daleko nadilaze uobičajenu tehniku uskrsnuća smrtnih bića u morontija obliku i zahtijeva daleko veći broj nebeskih ličnosti i daleko složeniju organizaciju kozmičkih sila.

^{168:1.12 (1845.3)} Kad su Marta i Marija čule Isusov nalog da se skine kamen s ulaza u grobnicu, bile su ispunjene proturječnim emocijama. Marija se nadala da će Lazar biti podignut iz mrtvih, a Marta, koja je do neke mjere dijelila sestrinu vjeru, je više strahovala da Lazar neće biti naočitog izgleda pred Isusom, apostolima i njihovim prijateljima. Marta je rekla: "Moramo li otkotrljati kamen? Četiri su dana što nam je brat umro, zar nije već počelo propadanje tijela." Marta je tako rekla i zbog toga što nije bila sigurna zašto je Učitelj tražio da se podigne kamen; mislila je da je Isus eventualno želio posljednji put vidjeti Lazara. Nije se mogla opredijeliti u jednom dosljednom stavu. Dok su oklijevali odgurati kamen, Isus je rekao: "Nisam li ti rekao ispočetka da ova bolest nije smrtonosna? Zar nisam došao ispuniti svoje obećanje? I nakon što sam došao k vama, zar nisam rekao da ćete vidjeti slavu Božju ako budete vjerovale? Zašto sumnjaš? Koliko ti treba da povjeruješ i da me poslušaš?"

^{168:1.13 (1845.4)} Kad je Isus završio s govorom, njegovi su apostoli uz pomoć drugih spremnih prijatelja uhvatili kamen i otkotrljali ga od ulaza u grobnicu.

^{168:1.14 (1845.5)} Židovi su uopćeno vjerovali da kap žuči na oštrici mača anđela smrti počinje djelovati pred kraj trećeg dana, tako da je u punoj snazi na četvrti dan. Vjerovali su da čovjekova duša može ostati pored groba do kraja trećeg dana, nastojeći oživjeti mrtvo tijelo; ali su čvrsto vjerovali da ta duša mora otići u obitavalište pokojnih duhova prije nego što svane četvrti dan.

^{168:1.15 (1845.6)} Ta su vjerovanja i mišljenja u vezi smrti i odlaska pokojnikova duha uvjerila sve koji su se okupili na Lazarevom grobu i koji su čuli što se spremalo dogoditi, da se tu stvarno i zasigurno radilo o podizanju od mrtvih, i to osobnim činom onoga koji je sebe nazivao "uskrsnućem i životom."

2. LAZAREVO USKRSNUĆE

^{168:2.1 (1845.7)} Dok je nekih četrdeset pet smrtnika stajalo ispred grobnice, mogli su nejasno razabrati Lazarevo obličje umotano u lanene povoje kako leži na donjoj desnoj niši pogrebne jame. Dok su ova zemaljska stvorenja stajala u tišini i gotovo bez daha, veliki je broj nebeskih bića bio spreman krenuti u akciju na prvi znak Gabriela, njihova zapovjednika.

^{168:2.2 (1846.1)} Isus je podigao oči i rekao: "Oče, ja sam zahvalan što si me čuo i odobrio moj zahtjev. Znam da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh zbog ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju da si me ti poslao na svijet i da poznaju da radiš sa mnom u tome što se spremamo učiniti." I kad se tako pomolio, povikao je na sav glas: "Lazare, iziđi!"

^{168:2.3 (1846.2)} Dok su zemaljski promatrači nepokretno stajali, veliko se mnoštvo nebeskih bića bacilo na posao u pokornosti po nalogu svoga Stvoritelja. U samo dvanaest sekundi zemaljskog vremena Lazarevo se beživotno tijelo počelo kretati i sjelo na rub kamene niše na koju je bilo položeno. Tijelo mu je i dalje bilo obavijeno posmrtnim povojima, a lice prekriveno ubrusom. A kad je stao pred njih - živ - Isus je rekao: "Odriješite ga i pustite neka ide."

^{168:2.4 (1846.3)} Svi, osim apostola i Marte i Marije, su pobjegli u kuću. Bili su blijedi od straha i preplavljeni iznenađenjem. Dok su neki čekali, mnogi su požurili svojim kućama.

^{168:2.5 (1846.4)} Lazar je pozdravio Isusa i apostole i pitao zašto je bio obavijen povojima i zašto se probudio u vrtu. Isus i apostoli su se povukli u stranu, dok je Marta rekla Lazaru o njegovoj smrti, pokopu i uskrsnuću. Morala mu je objasniti da je umro u nedjelju, a da se povratio u život u četvrtak, budući da nije imao svijesti o vremenu jer je spavao tijekom smrti.

^{168:2.6 (1846.5)} Kad je Lazar izašao iz groba, Isusov Personificirani Ispravljač koji je sada bio šef svih Ispravljača lokalnog svemira, je naredio Lazarevom bivšem Ispravljaču koji je tu čekao, da se vrati na svoje prebivalište u umu i duši uskrslog čovjeka.

^{168:2.7 (1846.6)} Lazar je zatim otišao Isusu i zajedno sa svojim sestrama kleknuo pred Učiteljevim nogama da se zahvali i da proslavi Boga. Isus je uzeo Lazara za ruku i podižući ga, rekao: "Moj sine, to što se tebi dogodilo predstavlja iskustvo svih koji vjeruju u ovo evanđelje, osim što će biti uskrsnuti u veličanstvenijem obliku. Ti ćeš biti živi svjedok istine koju sam govorio - da sam ja uskrsnuće i život. Ali da sada svi idemo kući da nahranimo ova fizička tijela."

^{168:2.8 (1846.7)} Kad se uputiše prema kući, Gabriel je otpustio dodatne skupine okupljenih članova nebeskog mnoštva dok je unio u zapisnik ovaj prvi i posljednji slučaj, gdje je smrtno stvorenje uskrsnuto na Urantiji u obličju smrtnog fizičkog tijela.

^{168:2.9 (1846.8)} Lazar je teško bio u stanju shvatiti što se dogodilo. Znao je da je bio ozbiljno bolestan, ali jedino se mogao sjetiti da je zaspao i da se probudio. On nikada nije bio u stanju govoriti o ova četiri dana u grobnici koja je proveo bez svijesti. Vrijeme prestaje postojati onima koji spavaju snom smrti.

^{168:2.10 (1846.9)} Iako su mnogi vjerovali u Isusa kao rezultat ovog moćnog djela, drugi su samo otvrdnuli u svojim srcima i bili još odlučniji da ga odbace. Do sutradan u podne ova se priča proširila kroz cijeli Jeruzalem. Veliki broj muškaraca i žena je otišao u Betaniju da posjeti Lazara i da s njim razgovara, dok su uznemireni i zabrinuti farizeji žurno sazvali Veliko vijeće da utvrde kako će reagirati na ova nova zbivanja.

3. SASTANAK VELIKOG VIJEĆA

^{168:3.1 (1847.1)} Iako je svjedočanstvo ovog uskrslog čovjeka bitno učvrstilo vjeru velikog broja vjernika u evanđelje kraljevstva, imalo je malo ili ni malo utjecaja na stavove religioznih vođa Jeruzalema, izuzev što je ubrzalo njihovu odluku da unište Isusa i stanu na put njegovom radu.

^{168:3.2 (1847.2)} Sutradan, u petak, u jedan popodne, Veliko vijeće je sazvalo sastanak da odluči o pitanju, "Što nam je učiniti s Isusom iz Nazareta?" Nakon više od dva sata rasprave i zajedljive debate, neki je farizej predstavio rezoluciju koja je tražila Isusovu neodložnu smrt, nazivajući ga prijetnjom cijelom Izraelu i službeno obavezujući Veliko vijeće da proglasi njegovu smrt bez suđenja i protivno svakom presedanu.

^{168:3.3 (1847.3)} Još jednom je ovo mračno tijelo židovskih vođa naredilo da se Isus uhiti i izvede pred sud pod optužbom za bogohuljenje i uz brojne primjere ismijavanja židovskog svetog zakona. Dok su jednom ranijom prilikom već bili odlučili da mora umrijeti, bio je to prvi put da je Veliko vijeće zabilježilo svoju namjeru da ga ubije bez suđenja.No, ta rezolucija nije došla na glasovanje jer je četrnaest članova Velikog vijeća zajednički podnijelo ostavku kad je takav nečuveni prijedlog iznesen. Dok ove ostavke nisu službeno stupile na snagu gotovo dva tjedna, ta se skupina od četrnaest članova povukla iz Velikog vijeća na taj dan, a da nikad više nisu sjedili u Vijeću. Kad su ove ostavke naknadno prihvaćene, izbačeno je još pet članova jer su njihovi suradnici vjerovali da su imali prijateljske osjećaje prema Isusu. Sa izbacivanjem tih devetnaest ljudi, Veliko vijeće je bilo u poziciji da kuša i osudi Isusa u solidarnosti koja je graničila s jednoglasjem.

^{168:3.4 (1847.4)} Sljedeći tjedan Lazar i njegove sestre su pozvani da se pojave pred Velikim vijećem. Kad su čuli njihovo svjedočenje, nitko više nije imao sumnje da je Lazar uskrsnuo od mrtvih. Iako su objave Velikog vijeća praktički priznale Lazarevo uskrsnuće, službena rezolucija pripisuje ovo i sva ostala čudesna djela Isusa moći princa vragova, tvrdeći da je Isus bio njegov suradnik.

^{168:3.5 (1847.5)} Bez obzira na izvor njegovih čudotvornih moći, ove židovske vođe su bile uvjerene da će, ako ga odmah ne zaustave, svi obični ljudi vrlo brzo vjerovati u njega; i dalje, da je trebalo doći do ozbiljnih komplikacija s rimskim vlastima jer su ga mnogi njegovi vjernici smatrali Mesijom, izbaviteljem Izraela.

^{168:3.6 (1847.6)} Na ovom je sastanku Velikog vijeća visoki svećenik Kaifa prvi put upotrijebio tu staru židovsku poslovicu koju je toliko puta ponovio: "Bolje da jedan čovjek umre, nego da se upropasti zajednica."

^{168:3.7 (1847.7)} Iako je Isus primio vijesti o djelima Velikog vijeća u ovaj tmurni petak popodne, on nije ni u najmanjem bio uznemiren i nastavio se odmarati u subotu s prijateljima u Betfagi, zaseoku u blizini Betanije. Rano u nedjelju ujutro Isus i apostoli su se po dogovoru okupili u Lazarevoj kući i oprašatjući se od betanijske obitelji otišli natrag svojim poslom u tabor u Peli.

4. ODGOVOR NA MOLITVE

^{168:4.1 (1848.1)} Na putu od Betanije do Pele apostoli su postavili Isusu mnoga pitanja na koja je Učitelj slobodno odgovorio, osim onih u vezi pojedinosti o uskrsnuću mrtvih. Takvi problemi su bili izvan sposobnosti shvaćanja njegovih apostola; Učitelj stoga nije htio raspravljati ta pitanja. Bili su sami, kako su u tajnosti napustili Betaniju. Isus je iskoristio ovu priliku da kaže desetorici mnoge stvari za koje je mislio da će ih pripremiti za teške dane koji su ih čekali.

^{168:4.2 (1848.2)} Apostoli su bili jako uznemireni u svojim umovima i proveli su mnogo vremena raspravljajući skora iskustva u vezi molitve i odgovora na molitvu. Svi su se prisjetili Isusove izjave glasniku iz Betanije da, "Ova bolest nije smrtonosna." Pa ipak, usprkos ovim riječima, Lazar je umro. Cijeli dan su se vraćali raspravi o ovom pitanju odgovora na molitvu.

^{168:4.3 (1848.3)} Isus je ovako odgovorio na njihova brojna pitanja:

^{168:4.4 (1848.4)} 1. Molitva je izraz konačnog uma u nastojanju da se približi Beskonačnom. Izraz molitve stoga mora biti ograničen znanjem, mudrošću i osobinama konačnog; isto tako mora odgovor biti uslovljen vizijom, ciljevima, idealima i prioritetima Beskonačnog. Ne može se vidjeti neprekinuti slijed materijalnih pojava između molitve i primanja punog duhovnog odgovora.

^{168:4.5 (1848.5)} 2. Ako se čovjeku čini da je molitva ostala bez odgovora, kašnjenje često ukazuje na bolji odgovor, premda neki koji je iz nekog dobrog razloga odgođen. Kad je Isus rekao da Lazareva bolest nije smrtonosna, Lazar je već bio mrtav jedanaest sati. Ni jedna iskrena molitva neće ostati bez odgovora, osim kad nadmoćni stavovi duhovnog svijeta nalažu bolji odgovor, odgovor koji zadovoljava molbu čovjekova duha u suprotnosti s molitvom pukog ljudskog uma.

^{168:4.6 (1848.6)} 3. Molitve vremena, kad su izrečene duhom i izražene u vjeri, su često tako široke i sveobuhvatne da mogu primiti odgovor samo u vječnosti; konačna molitva ponekad u sebi nosi tako snažan poseg za Beskonačnim da odgovor mora biti dugo odgađan kako bi došlo do stvaranja prikladne sposobnosti za prijem; molitva vjere može biti tako sveobuhvatna da se odgovor može primiti samo na Raju.

^{168:4.7 (1848.7)} 4. Odgovori na molitve smrtnog uma često imaju takvu prirodu da se mogu primiti i prepoznati jedino nakon što moliteljev um dostigne stanje besmrtnosti. Molitva materijalnog bića mnogo puta može primiti odgovor samo ako takav pojedinac napreduje do razine duha.

^{168:4.8 (1848.8)} 5. Molitva čovjeka koji zna Boga može biti tako izobličena neznanjem i toliko deformirana praznovjerjem da odgovor može biti vrlo nepoželjan. Onda moraju posrednička bića duha tako prevesti ovu molitvu da, nakon što primi odgovor, molitelj više nije u stanju u potpunosti prepoznati odgovor na svoju molitvu.

^{168:4.9 (1848.9)} 6. Ljudi upućuju sve istinske molitve duhovnim bićima i sve takve molitve moraju dobiti odgovor u duhovnom smislu, a svi ovi odgovori moraju počivati u duhovnim stvarnostima. Bića duha ne mogu pružiti materijalne odgovore na molitve duha čak ni materijalnim bićima. Materijalna bića mogu djelotvorno moliti jedino kad "mole u duhu."

^{168:4.10 (1849.1)} 7. Ni jedna molitva ne može postići odgovor, osim ako se rodi u duhu i hrani vjerom. Vaša iskrena vjera podrazumijeva da praktično unaprijed dajete onima koji čuju vaše molitve puno odobrenje da na njih odgovore s tom vrhovnom mudrosti i božanskom ljubavi koje vaša vjera pripisuje bićima kojima se molite.

^{168:4.11 (1849.2)} 8. Dijete se uvijek kreće u okviru svojih prava kada podnosi molbu svome roditelju; a roditelj se uvijek kreće u okvirima svojih roditeljskih obveza prema nezrelom djetetu kad svojom višom mudrošču odluči odgoditi, izmijeniti, odvojiti, nadići ili pomjeriti odgovor na molitvu za neki drugi stadij duhovnog uspona.

^{168:4.12 (1849.3)} 9. Ne ustručavajte se uputiti molitve koje su čežnja vašeg duha; ne sumnjajte da ćete primiti odgovor za svoje molbe. Ti odgovori mogu biti na zalog, čekati na postignuće onih viših duhovnih razina stvarnog kozmičkog postignuća na ovom svijetu ili na drugima, kad budete imali sposobnost prepoznati i prisvojiti dugo iščekivane odgovore na svoje ranije ali preuranjene molbe.

^{168:4.13 (1849.4)} 10. Sve iskrene molitve koje se rađaju od duha moraju primiti odgovor. Tražite i naći ćete. No, nemojte zaboraviti da ste napredna stvorenja vremena i prostora; dakle, neprestano morate računati na činitelje vremena i prostora u iskustvu osobne spoznaje potpunih odgovora na svoje mnogostruke molitve i molbe.

5. ŠTO JE POSTALO OD LAZARA

^{168:5.1 (1849.5)} Lazar je ostao kod kuće u Betaniji, gdje je bio u središtu velikog interesa mnogih iskrenih vjernika kao i mnogih zaniteželjnih pojedinaca, sve do dana Isusova raspeća, kad je primio upozorenje da je Veliko vijeće donijelo odluku o njegovoj smrti. Vladari Židova su bili odlučili zaustaviti daljnje širenje Isusovih učenja, te su prosudili da bi bilo beskorisno ubiti Isusa ako Lazar, koji je predstvaljao sami vrhunac njegova čudotvorstva, bude ostavljen u životu i ako mu bude dopušteno da živi i da svjedoči činjenici da ga je Isus uskrisio od mrtvih. Lazar je već pretrpio gorke progone od njih.

^{168:5.2 (1849.6)} Lazar je radi toga žurno napustio svoje sestre u Betaniji, bježeći kroz Jerihon i preko Jordana, ne odmarajući se sve dok nije stigao u Filadelfiju. Lazar je dobro poznavao Abnera i tu se osjećao sigurnim od krvožednih spletki pokvarenjaka iz Velikog vijeća.

^{168:5.3 (1849.7)} Ubrzo nakon toga Marta i Marija su zbrinule svoje imanje u Betaniji i pridružile se svome bratu u Pereji. Lazar je u međuvremenu postao blagajnik crkve u Filadelfiji. Postao je snažna potpora Abneru u njegovom sukobu s Pavlom i crkvom u Jeruzalemu, i na kraju je umro u 67. godini od iste bolesti koja ga je pogodila kao mlađeg čovjeka u Betaniji.