Knjiga Urantije

POGLAVLJE 128 -- ISUS KAO MLADI ČOVJEK

• Sekcije
• 1. DVADESET PRVA GODINA (15. god p.K.)
• 2. DVADESET DRUGA GODINA (16. godina p.K.)
• 3. DVADESET TREĆA GODINA (17. godina p.K.)
• 4. DOGAĐAJ U DAMASKU
• 5. DVADESET ČETVRTA GODINA (18. god p.K.)
• 6. DVADESET PETA GODINA (19 god p.K.)
• 7. DVADESET ŠESTA GODINA (20. godina p.K.)

^{128:0.1 (1407.1)} KAKO JE Isus iz Nazareta zakoračio u rane godine svoje odrasle dobi, on je živio i nastavio živjeti normalnim i prosječnim ljudskim životom na zemlji. Isus je došao na svijet kao sva druga djeca; on nije sudjelovao u odabiru svojih roditelja. Istina da je odabrao ovaj svijet kao destinaciju za svoje sedmo i završno darivanje, svoje utjelovljenje u ljudskom obličju, ali je inače na svaki drugi način došao u svijet na prirodan način i odrastao kao sva druga djeca, boreći se s nestalnostima svoje okolice upravo kao što to čine drugi smrtnici na ovom i drugim sličnim svjetovima.

^{128:0.2 (1407.2)} Uvijek budite svjesni da je Mihaelovo darivanje na Urantiji imalo dvostruku svrhu, naime:

^{128:0.3 (1407.3)} 1. Da ovlada iskustvom življenja punim životom ljudskog bića u smrtnom tijelu, da upotpuni svoju suverenu vlast nad Nebadonom.

^{128:0.4 (1407.4)} 2. Da obznani Oca Svih smrtnim žiteljima na svjetovima vremena i prostora, da učinkovitije usmjeri te smrtnike na bolje razumijevanje Oca Svih.

^{128:0.5 (1407.5)} Sve druge dobrobiti i kozmičke prednosti su bile slučajne i sekundarne u usporedbi s ovim glavnim ciljevima njegova smrtnog darivanja.

1. DVADESET PRVA GODINA (15. god p.K.)

^{128:1.1 (1407.4)} Pri postizanju zrele dobi, Isus se ozbiljno i sasvim svjestan svoje prijašnje egzistencije, prihvatio rada na ovladavanju iskustvom poznavanja života najnižeg oblika njegovih inteligentnih bića, čime je konačno i potpuno ostvario pravo na bezuvjetnu vlast nad svemirom koji je sam stvorio. Prihvatio se ovog ogromnog poduzeća potpuno svjestan da je u sebi imao dvije različite prirode. Ali on je već uspio kombinirati ove dvije prirode u jednu - Isusa iz Nazareta.

^{128:1.2 (1407.5)} Josipov sin Isus je dobro znao da je bio čovjek, smrtnik, kojeg je rodila žena. To se može vidjeti iz prvog imena koje je odabrao - Sin Čovječji. Bio je istinski sudionik u životu od krvi i mesa koji čak i danas, kao suvereni vladar nad sudbinama svemira, između više drugih zasluženih naslova nosi ovaj naslovSina Čovječjeg. Doslovce je istina da je stvaralačka Riječ - Sin Stvoritelj - koja je potekla od Oca Svih "tijelom postala i nastanila se kao čovjek na svijetu Urantiji." On je radio, posustao u radu, odmarao se i išao na počinak. Ogladnio je i zadovoljavao je glad hranom; ožednio je i gasio je žeđ vodom. Doživio je puni spektar ljudskih osjećaja i emocija; bio je "u svemu testiran, kao i vi," te je patio i umro.

^{128:1.3 (1407.6)} Prikupio je znanje, stekao iskustvo i kombinirao ih u mudrost, baš kao i drugi smrtnici svijeta. Tek nakon krštenja je prvi put upotrijebio svoje nadljudske moći. Nije upotrebljavao metode koje nisu bile dio ljudskog obdarenja sina Josipa i Marije.

^{128:1.4 (1408.1)} Oslobodio se od svih moći koje su bile dio njegove predljudske egzistencije. Prije početka svog javnog djelovanja u potpunosti je ograničio vlastito poznavanje ljudi i događaja. Bio je pravi čovjek među ljudima.

^{128:1.5 (1408.2)} Zauvijek i veličanstveno vrijedi: "Imamo velikog vladara koji može suosjećati s našim slabostima. Imamo Suverenog Vladara koji je iskušan u svemu kao i mi, samo što nije sagriješio." A budući da je i sam patio, bio podvrgnut testiranju i kušnji, obilno je u stanju razumjeti i služiti svim zbunjenim i uznemirenim ljudima.

^{128:1.6 (1408.3)} Nazaretski tesar je sada u potpunosti shvaćao prirodu svog budućeg rada, ali je odlučio da će njegov ljudski život u cjelosti teći u okvirima svog prirodnog tijeka. A u nekim od tih pitanja doista je uzoran primjer svim smrtnim bićima, upravo kao što je zabilježeno: "Neka um bude u vama koji je bio u Kristu Isusu, koji u svojoj božanskoj naravi nije mislio da je bilo čudno biti jednak s Bogom. Ali on je sišao na niski status sluge i uzeo na sebe da bude rođen kao ljudsko biće, da postane sličan ljudima.A kad je postao kao čovjek, on se ponizio i postao poslušan do smrti, čak i smrti na križu."

^{128:1.7 (1408.4)} On je živio svoj smrtni život kao i svi drugi pripadnici ljudske obitelji, kao onaj "koji je za života tako često nudio molitve i prošnje, čak i sa snažnim osjećajima i suzama Onomu koji je u stanju spasti od sveg zla, a njegove molitve su učinkovite, jer je vjerovao." Zato mu je u svakom pogledu priličilo da bude poput svoje braće, da bi mogao postati njihov milosrdan i suosjećajan vladar.

^{128:1.8 (1408.5)} On nikada nije sumnjao u svoju ljudsku prirodu; ona je bila očigledna i uvijek prisutna u njegovoj svijesti. No, u pogledu njegove božanske prirode, uvijek je tu bilo prostora za sumnju i nagađanje ili barem je to istina do događaja njegova krštenja. Samoostvarenje božanstvenosti je bilo sporo i, s ljudskog stajališta, prirodno evolucijsko otkrivenje. Ovo je otkrivenje i samoostvarenje božanstvenosti započelo u Jeruzalemu, kada mu još nije bilo ni trinaest godina, s prvom nadnaravnom pojavom njegove ljudske egzistencije; i to je iskustvo postignuća samosvijesti božanske prirode dovršeno prilikom njegova drugog nadnaravnog iskustva u tijelu, kad se predstavio Ivanu na krštenje u Jordanu, događaja koji je označio početak njegovog javne karijere službe i poučavanja.

^{128:1.9 (1408.6)} Između ove dvije nebeske vizitacije - jedne u njegovoj trinaestoj godini, a druge prilikom krštenja - nije se dogodilo ništa nadnaravno ili nadljudsko u životu ovog utjelovljenog Sina Stvoritelja. Bez obzira na to, ovo je djetešce iz Betlehema koje je izraslo u dječaka, mladića i konačno odraslog čovjeka iz Nazareta, u stvarnosti bilo utjelovljeni Stvoritelj svemira; ali on nikada nije koristio ni djelić ove vlasti, niti je slijedio smjernice nebeskih ličnosti (osim svog sefarina čuvara) u življenju svog ljudskog života dok nije primio krštenje od Ivana. A mi koji ovako svjedočimo znamo o čemu govorimo.

^{128:1.10 (1408.7)} Pa ipak je, tijekom svih ovih godina života u tijelu, doista bio božanski. Doista je bio Sin Stvoritelj koji je imao za roditelja Rajskog Oca. Kada je prihvatio svoju javnu karijeru, nakon što je tehnički završio svoje posve smrtno iskustvo kojim je stekao suverenu vlast, nije oklijevao javno priznati da je bio Sin Božji. Nije oklijevao proglasiti: "Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak, Prvi i Posljednji." Nije prosvjedovao kada su ga u kasnijim godinama prozivali Gospodinom slave, Vladarom svemira, Gospodinom svega stvorenoga, Svecem Izraelovim, Gospodarom svega, našim Gospodinom i Bogom, Bogom u nama, Onim koji nosi jedincato ime koje je iznad svakog drugog imena na svim svjetovima, Svemoći svemira, Kozmičkim umom cijele tvorevine, Onim u kojem se krije svo blago mudrosti i znanja, punoćom Onoga koji ispunja sve, vječnom Riječi vječnoga Boga, Onim koji je prije svega i u kojem je sve sadržano, Stvoriteljem neba izemlje, Održavateljem svemira, Sucem cijele zemlje, Davateljem života vječnog, Istinskim pastirom,Otkupiteljem svjetova, Kapetanom našega spasenja.

^{128:1.11 (1409.1)} Nikada nije prigovorio ni jednom od ovih naslova koje je primio po završetku svog ljudskog života i ulasku u kasnije godine samosvijesti svoje službe božanstvenosti u čovječanstvu, za čovječanstvo i u korist čovječanstva na ovom svijetu i za sve druge svjetove. Isus je prigovorio samo jednom primljenom naslovu: Kad je jednom prilikom nazvan Imanuelom, samo je uzvratio, "Ne, to je moj stariji brat."

^{128:1.12 (1409.2)} Uvijek, čak i nakon što je ušao u viši zemaljski život, Isus je bio pokorno podložan volji Oca na nebu.

^{128:1.13 (1409.3)} Nakon krštenja je bez prezanja dopustio svojim iskrenim vjernicima i zahvalnim sljedbenicima da mu ukažu obožavanje. Čak i dok se borio sa siromaštvom i golim rukama nastojao pribaviti sredstva za izdržavanje obitelji, sve više je bio svjestan da je bio Sin Božji; znao je da je bio stvoritelj neba i same ove zemlje na kojoj je tekla njegova ljudska egzistencija. A velika su mnoštva nebeskih bića u cijelom prostranom i pozornom svemiru znala da je ovaj čovjek iz Nazareta bio njihov voljeni Vladar i Stvoritelj - otac. Duboka je neizvjesnost prožimala cijeli Nebadon tijekom tih godina; sve su nebeske oči bile stalno usmjerene na Urantiju - na Palestinu.

^{128:1.14 (1409.4)} Ove je godine Isus sa svojim bratom Josipom otišao u Jeruzalem na proslavu Pashe. Kako je već bio poveo Jakova u hram na posvećenje, smatrao je svojom dužnošću da povede i Josipa. Isus nikada nije ispoljio ni najmanju pristranost u odnosu prema svojoj obitelji. S Josipom se uputio u Jeruzalem uobičajenim putem preko Jordanske doline, dok se u Nazaret vratio istočnim jordanskim putem preko Amatusa. Isus je u Jordanskoj dolini pričao Josipu o židovskoj povijesti, dok mu je na povratku govorio o zgodama slavnih plemena Rubena, Gada i Gileada koja su prema predanjima živjela istočno od rijeke.

^{128:1.15 (1409.5)} Josip je Isusu uputio mnoga bitna pitanja o njegovoj životnoj misiji, ali je na većinu tih pitanja Isus samo odgovorio: "Moj čas još nije došao." Međutim, u tim su intimnim razgovorima razmijenjene mnoge riječi kojih se Josip sjetio tijekom burnih događaja u budućim godinama. Isus je s Josipom proveo Pashu kod svoja tri prijatelja u Betaniji, kako što je imao običaj činiti prilikom posjeta Jeruzalemu.

2. DVADESET DRUGA GODINA (16. godina p.K.)

^{128:2.1 (1409.6)} Bila je to još jedna godina kad su se Isusova braća i sestre suočili s kušnjama i nevoljama tipičnih problema i prilagodbi adolscencije. Isus je sada imao braću i sestre u rasponu od sedam do osamnaest godina, i uvijek se zalagao da im pomogne da se prilagode svojim novim intelektualnim i emocionalnim pobudama. Tako se uhvatao u koštac sa svim novim problemima adolescencije u životima njegove mlađe braće i sestara.

^{128:2.2 (1410.1)} Šimun je ove godine diplomirao i počeo raditi s Isusovim prijateljem i spremnim braniteljem iz djetinjstva, Jakovom koji je bio klesar. Kao rezultat nekoliko obiteljskih skupova odlučeno je da nije bilo mudro da se svi mladići posvete tesarskom zanatu. Smatrali su da će s više različitih obrta biti u prilici ugovoriti građevinske radove na cijelim zgradama. Nisu imali dovoljno posla jer su trojica radili puno vrijeme kao tesari.

^{128:2.3 (1410.2)} Isus je ove godine nastavio raditi na doradi kuća i izradi stolarije, ali je najveći dio vremena provodio u karavanskoj radnji. Jakov se počeo smjenjivati s njim u nadgledanju radnje. Drugom polovicom ove godine, u Nazaretu je opala potražnja za tesarskim radom i Isus je ostavio Jakova u karavanskoj radnji i Josipa u kućnoj radionici, dok je on našao posao u Seforisu kao kovač. Šest mjeseci je radio na obradi metala i stekao prilično dobru vještinu u radu na nakovnju.

^{128:2.4 (1410.3)} Prije nego će preuzeti novi posao u Seforisu, Isus je održao jedan od njihovih povremenih obiteljskih skupova i svečano postavio Jakova, koji je upravo napunio osamnaestu godinu, kao novu glavu obitelji. Obećao mu je dati svoju srdačnu potporu i punu suradnju i od svakog člana obitelji dobio svečano obećanje poslušnosti Jakovu. Jakov je ovom prilikom preuzeo punu financijsku odgovornost za obitelj, a Isus mu je svakog tjedna slao dio svojih prihoda. Isus nikada više nije uzeo upravu izJakovljevih ruku. Dok je radio u Seforisu, prema potrebi je svake noći mogao pješačiti kući, ali bi uglavnom namjerno ostajao u Seforisu navodeći kao izgovor vremenske prilike i druge razloge, dok je ustvari nastojao pružiti priliku Jakovu i Josipu da nauče snositi obiteljske odgovornosti. Pokrenuo je spori proces odvajanja od svoje obitelji. U Nazaret se vraćao svake subote, a ponekad i sredinom tjedna kad je prigoda zahtijevala, da se uvjeri u učinkovitost novog plana i da ponudi svoje savjete i korisne prijedloge.

^{128:2.5 (1410.4)} Ovih šest mjeseci u Seforisu je pružilo priliku Isusu da bolje upozna nežidovsko gledište života. On je radio i živio s nežidovima i na svaki mogući način nastojao bliže i podrobnije upoznati i proučiti običaje življenja i način razmišljanja nežidovskog uma.

^{128:2.6 (1410.5)} Moralni su standardi žitelja ovog rodnog grada Heroda Antipe bili daleko ispod čak i moralnih standarda karavanskog grada Nazareta, tako da nakon šest mjeseci boravka u Seforisu Isus nije oklijevao potražiti izgovor da se vrati u Nazaret. Njegova je radna ekipa upravo trebala poduzeti javne radove u Seforisu i u novoizgrađenoj Tiberijadi, a Isus nije htio sudjelovati u radovima koji su tekli pod nadzorom Heroda Antipe. A bili su tu i drugi razlozi zbog kojih je po njegovom mišljenju bilo mudro da se vrati u Nazaret. Po povratku u karavansku radnju, nije ponovo na sebe preuzeo osobno upravljanje obiteljskim poslovima. Radio je u suradnji s Jakovom i koliko god je to bilo moguće, dopuštao mu je da nastavi s nadzorom nad kućanstvom. Na Jakovu je i dalje ostala uprava nad obiteljskim troškovima i bilanciranje obiteljske riznice.

^{128:2.7 (1410.6)} Upravo je takvim mudrim i pomnim planiranjem Isus stvorio uvjete koju su mu omogućili da se povuče iz aktivnog sudjelovanja u obiteljskim poslovima. Kad je Jakov imao dvije godine iskustva u obiteljskoj upravi - i pune dvije godine prije nego što se on (Jakov) oženio - Josip je zadužen za upravu nad obiteljskim sredstvima i općim nadzorom nad kućanstvom.

3. DVADESET TREĆA GODINA (17. godina p.K.)

^{128:3.1 (1411.1)} Financijski je pritisak ove godine donekle popustio kako su sada četvorica mladića bili uposleni. Mirjana je dobro zarađivala od prodaje mlijeka i maslaca; Marta je postala odlična tkalja. Otplatili su trećinu kupovne cijene karavanske radnje. U ovako povoljnim okolnostima, Isus je uzeo tri tjedna odmora da povede Šimuna u Jeruzalem na Pashu, što je bio najduži period odmora od svakodnevnog rada od smrti njegova oca.

^{128:3.2 (1411.2)} U Jeruzalem su putovali preko Dekapolisa kroz Pelu, Gerasu, Filadelfiju, Hešbon i Jerihon. U Nazaret su se vratili uz obalu, pored Lide, Jope, Cezareje, oko Karmelske gore, preko Ptolemaide i do Nazareta. Isus je ovom prilikom prilično dobro upoznao cijelu Palestinu sjeverno od šire okolice Jeruzalema.

^{128:3.3 (1411.3)} Isus i Šimun su u Filadelfiji upoznali trgovca iz Damaska kojem su se ovi nazaretski mladići toliko dopali da je inzistirao da ga posjete u njegovu svratištu u Jeruzalemu. Dok je Šimun prisustvovao svečanostima u hramu, Isus je proveo veći dio vremena u razgovoru s tim dobro obrazovanim i naputovanim čovjekom koji se bavio svjetskim poslovima. Ovaj je trgovac imao preko četiri tisuće karavanskih deva; poslovao je širom Rimskog svijeta i sada je bio na putu za Rim. Ponudio je Isusu da se preseli u Damask i da uđe u orijentalni uvoz-izvoz u okviru njegove poslovnice, ali mu je Isus objasnio da se trenutno nije osjećao slobodnim napustiti svoju obitelj. No, na povratku u Nazaret, dosta je mislio o tim dalekim gradovima i još daljim zemljama Dalekog Zapada i Istoka o kojima je tako često slušao od karavanskih putnika i vodiča.

^{128:3.4 (1411.4)} Šimun je jako uživao u svom posjetu Jeruzalemu. Bio je primljen u građansku zajednicu Izraela pri posveti novih sinova zapovijedi uoči Pashe. Dok je Šimun sudjelovao u svečanostima Pashe, Isus se pomiješao s gomilom posjetitelja i vodio mnoge zanimljive osobne razgovore s brojnim nežidovskim obraćenicima.

^{128:3.5 (1411.5)} Od svih ovih susreta možda se najviše ističe kontakt s jednim mladim Grkom koji se zvao Stjepan. Ovaj je mladić bio na svom prvom posjetu Jeruzalemu i slučajno je sreo Isusa u četvrtak popodne ovoga tjedna uoči Pashe. Dok su polako šetali razgledajući asmonijsku palaču, Isus je započeo ležerni razgovor koji je pobudio njihovo dublje uzajamno zanimanje, tako da su proveli četiri sata u raspravi načina življenja, istinskog Boga i iskazanja obožavanja. Stjepana su jako dojmile Isusove riječi; nikada ih nije zaboravio.

^{128:3.6 (1411.6)} A bio je to isti onaj Stjepan koji je kasnije postao vjernik u Isusova učenja, čija je hrabrost u propovijedanju ovog ranog evanđelja navela razljućene Židove da ga na mjestu kamenuju. Dio Stjepanove izvanredne smjelosti u promicanju njegova viđenja novog evanđelja izravna je posljedica ovog ranijeg razgovora s Isusom. Ali Stjepan nikada nije ni pomislio da je ovaj Galilejac s kojim je razgovarao prije nekih petnaest godina bio osoba koju je kasnije proglasio Spasiteljem svijeta i zbog koje je nedugo zatim položio svoj život, čime je postao prvi mučenik ove nove kršćanske vjere. Kad je Stjepan položio svoj život kao cijenu svog napada na židovski hram i njegove tradicionalne prakse, u blizini je stajao čovjek po imenu Savao, državljanin Tarza. Kad je Savao vidio kako je ovaj Grk položio svoj život radi svoje vjere, u njegovu su srcu rođene emocije koje su ga s vremenom navele da prihvati učenja koja su vodila Stjepanovoj smrti; u budućim je godinama postao agresivni i neustrašivi Pavao, filozof, ako ne i isključivi osnivač kršćanske religije.

^{128:3.7 (1412.1)} U nedjelju nakon tjedna Pashe, Šimun i Isus su krenuli nazad u Nazaret. Šimun nikada nije zaboravio to što je naučio od Isusa na ovom putovanju. Uvijek je volio Isusa, ali sada je osjećao da je počeo poznavati svog oca i brata. Mladići su vodili mnoge prisne razgovore dok su putovali i pripremali svoje pokraj puta. Stigli su doma u četvrtak u podne i Šimun je do kasno u noć pripovijedao njihove doživljaje svojoj obitelji.

^{128:3.8 (1412.2)} Marija je bila jako uznemirena Šimunovom izjavom da je Isus proveo dosta vremena u Jeruzalemu "u posjetu sa strancima, osobito onima iz najudaljenijih zemalja." Isusova obitelj nikada nije mogla shvatiti ovaj veliki interes za ljude, ovaj poriv da započne razgovor i da sazna o čemu su razmišljali.

^{128:3.9 (1412.3)} Sve više i više Nazaretska je obitelj bila zaokupljena svojim neposrednim ljudskim problemima; nisu često pominjali Isusovu buduću misiju, a on sam je vrlo rijetko govorio o svojoj budućoj karijeri. Njegova je majka rijetko mislila o njemu kao obećanom djetetu. Polako je odustajala od ideje da je Isus trebao ispuniti neku božansku misiju na zemlji, ali je s vremena na vrijeme njezinu vjerubudilo sjećanje na Gabrijelovo ukazanje prije djetetova rođenja.

4. DOGAĐAJ U DAMASKU

^{128:4.1 (1412.4)} Posljednja četiri mjeseca ove godine Isus je proveo u Damasku kao gost trgovca kojeg je upoznao u Filadelfiji kad je bio na putu za Jeruzalem. Predstavnik ovoga trgovca je potražio Isusa putujući kroz Nazaret i otpratio ga u Damask. Ovaj je trgovac, koji je djelomice bio Židov, planirao uložiti veliku svotu novca kako bi u Damasku osnovao školu religiozne filozofije. Planirao je stvoriti sveučilište koje bi se moglo mjeriti s onim u Aleksandriji. I on je predlagao da Isus odmah krene u obilazak svjetskih obrazovnih centara, u pripremi da postane poglavar ovog novog poduzeća. Bilo je to jedno od najvećih iskušenja Isusove posve ljudske karijere.

^{128:4.2 (1412.5)} Ovaj je trgovac nedugo zatim upoznao Isusa sa skupinom od dvanaest trgovaca i bankara koji su bili spremni financirati ovo planirano sveučilište. Isus je ispoljio duboki interes za ovu ideju i pomogao u planiranju njezine organizacije, ali je uvijek izražavao bojazan da bi druge obveze koje nije navodio mogle spriječiti njegovo prihvaćanje tako pretencioznog poduzeća. Njegov je sponzor bio uporan i unosno je zaposlio Isusa u svojoj kući na prijevodu nekih spisa, dok su on, njegova supruga i njihovi sinovi i kćeri nastojali nagovoriti Isusa da prihvati ponuđenu čast. Ali Isus nije pristao. Dobro je znao da njegova misija na zemlji ne može teći pod pokroviteljstvom obrazovnih institucija; znao je da se ni u najmanjem ne smije obvezati i dopustiti da njime upravljaju "vijeća ljudi," bez obzira kako dobronamjerna bila.

^{128:4.3 (1412.6)} Onaj kojeg su odbacile religiozne vođe Jeruzalema, čak i nakon što je dokazao svoju vlast, je bio priznat i hvaljen kao vrhunski učitelj među poslovnim ljudima i bankarima iz Damaska, i to dok je još bio anonimni i neproslavljeni tesar iz Nazareta.

^{128:4.4 (1412.7)} Nikada nije govorio o ovoj ponudi svojoj obitelji i dočekao je kraj ove godine u Nazaretu u bavljenju svagdašnjim dužnostima, kao da nikada nije bio doveden u iskušenje da prihvati laskavu ponudu svojih prijatelja iz Damaska. Ni ovi ljudi iz Damaska nikada nisu povezali osobu koji će postati poznata kao čovjek iz Kafamauma koji je okrenuo naglavačke cijeli židovski svijet, s ovim bivšim tesarem iz Nazareta koji se usudio odbiti čast koju mu je njihov spojeni kapital mogao pružiti.

^{128:4.5 (1413.1)} Isus je svjesno i domišljato odvojio različite epizode svoga života tako da u očima svijeta one nikada nisu postale povezane kao djela jedne te iste osobe. U narednim je godinama često slušao pripovjedi o čudnom Galilejcu koji je odbio priliku da u Damasku osnuje školu koja se mogla natjecati sa sveučilištem u Aleksandriji.

^{128:4.6 (1413.2)} Jedan od razloga zašto je Isus nastojao razdvojiti različite događaje svog zemaljskog života, je bio da spriječi izgradnju takve mnogostrane i spektakularne karijere koja bi eventualno navela buduće generacije da obožavaju učitelja umjesto što će čuti istinu koju je živio i učio. Isus nije želio ostaviti takav zapis ljudskog umijeća i postignuća koji bi odvratio pozornost od njegovih učenja. Rano je prepoznao mogućnost da njegovi sljedbenici dođu u iskušenje formirati religiju o njemu koja se mogla natjecati s evanđeljem kraljevstva koje je namjeravao proglasiti svijetu. Prema tome je stalno nastojao potisnuti sve aspekte svoje znamenite karijere za koje je mislio da su mogli poslužiti ovoj prirodnoj ljudskoj tendenciji prema slavljenju učitelja umjesto proglašenja njegovih učenja.

^{128:4.7 (1413.3)} Isti taj motiv dalje objašnjava zašto je dopustio da bude poznat po različitim nazivima za različitih epoha svog života na zemlji. Opet, nije htio stvoriti nikakav pretjerani utjecaj koji bi naveo njegovu obitelj i druge ljude da vjeruju u njega protivno svojim iskrenim uvjerenjima. Uvijek je odbijao neiskreno ili nepošteno izvući korist iz ljudskog uma. Nije htio da ljudi vjeruju u njega osim ako njihova srca reagiraju na duhovne stvarnosti koje je obznanio u svojim učenjima.

^{128:4.8 (1413.4)} Do kraja ove godine nazaretski je dom prilično glatko funkcionirao. Djeca su rasla, a Marija se navikavala na Isusovu odsutnost od kuće. On je nastavio davati svoju plaću Jakovu za izdržavanje obitelji, a sebi je ostavljao samo mali dio za svoje neposredne osobne troškove.

^{128:4.9 (1413.5)} Kako su godine prolazile, bilo je sve teže uvidjeti da je ovaj čovjek bio Sin Božji na zemlji. Naočigled je bio sasvim kao sve druge osobe svijeta, tek jedan odljudi. A Otac na nebu je odredio da se darivanje tako odvija.

5. DVADESET ČETVRTA GODINA (18. god p.K.)

^{128:5.1 (1413.6)} Bila je to prva godina kad se Isus uspio više ili manje osloboditi od obiteljske odgovornosti. Jakov je bio vrlo uspješan u upravljanju kućanstvom uz Isusove savjete i financijsku pomoć.

^{128:5.2 (1413.7)} Tjedan dana nakon Pashe ove godine, u Nazaret je došao jedan mladić iz Aleksandrije da ugovori sastanak između Isusa i skupine aleksandrijskih Židova na palestinskoj obali kasnije ove godine. Sastanak je planiran za sredinu lipnja, a Isus je otišao u Cezareju da se nađe s pet istaknutih Židova iz Aleksandrije koji su ga molili da zauzme mjesto religioznog učitelja u njihovom gradu, za početak mu nudeći poziciju pomoćnika hazana u njihovoj glavnoj sinagogi.

^{128:5.3 (1414.1)} Glasnogovornik ovog odbora je objasnio Isusu da je Aleksandriji bilo suđeno da postane svjetsko središte židovske kulture za cijeli svijet; da je helenistički trend židovske prakse daleko nadmašivao babilonsku školu. Podsjetili su Isusa o zlokobnim pozivima na pobunu u Jeruzalemu i cijeloj Palestini, uvjeravajući ga da bi svaki ustanak palestinskih Židova bio jednak nacionalnom samoubojstvu, da bi željezna ruka Rima slomila pobunu u tri mjeseca, da bi Jeruzalem bio uništen i hram demoliran, da ne bi kamen na kamenu ostao.

^{128:5.4 (1414.2)} Isus je saslušao sve što su mu imali reći, zahvalio im na ukazanom povjerenju i odbijajući da se preseli u Aleksandriju, u biti rekao: "Moj čas još nije došao." Bili su zapanjeni njegovom prividnom ravnodušnošću prema počastima koje su mu ponudili. Prije nego što su se oprostili od Isusa, htjeli su mu dati određenu sumu novca u znak poštovanja njegovih aleksandrijskih prijatelja i naknadu za vrijeme i troškove dolaska u Cezareju da se posavjetuje s njima. Ali on je odbio i ovaj novac, govoreći: "Kuća Josipova nikada nije primila milostinje i ne možemo jesti tuđeg kruha dok ja imam jake ruke, a moja braća radnu sposobnost."

^{128:5.5 (1414.3)} Njegovi prijatelji iz Egipta su otplovili nazad, i kad su u narednim godinama čuli glasine o kafarnaumskom brodograditelju koji je stvarao veliku pometnju u Palestini, malo tko je pomislio da je on bio sada odraslo djetešce iz Betlehema ili onaj čudni Galilejac koji je bez imalo pompe odbio poziv da postane veliki učitelj u Aleksandriji.

^{128:5.6 (1414.4)} Isus se vratio u Nazaret. Ostatak ove godine je bio period od najmirnijih šest mjeseci cijele njegove karijere. Uživao je ovaj privremeni predah od svagdašnjih problema i poteškoća. Mnogo je razgovarao sa svojim Ocem na nebu i napravio ogroman napredak u ovladavanju svojim ljudskim umom.

^{128:5.7 (1414.5)} Ali ljudski poslovi na svjetovima vremena i prostora obično ne teku glatko dugo vremena. Jakov je u prosincu imao povjerljiv razgovor s Isusom, objašnjavajući da je bio duboko zaljubljen u mladu nazaretsku djevojku Estu i da su se planirali uzeti ako je to bilo moguće. Ukazao je na to da je Josipu bilo gotovo osamnaest godina i da bi mu dobro došla prilika da služi kao glava obitelji. Isus je dao svoju suglasnost da se Jakov oženi nakon dvije godine, pod uvjetom da u međuvremenu uspješno obuči Josipa da preuzme upravu nad kućanstvom.

^{128:5.8 (1414.6)} I tako su pokrenuti novi događaji - vjenčanje je visilo u zraku. Nakon što je Jakov dobio Isusov pristanak za sklapanje braka, Mirjana je smogla hrabrosti da iznese vlastite planove svome bratu-ocu. Mladi klesar Jakov, Isusov negdašnji samozvani zaštitnik koji je sada bio poslovni suradnik Jakova i Josipa, dugo je tražio Mirjaninu ruku u braku. Nakon što je Mirjana iznijela svoje planove, Isus je tražio da mu Jakov dođe s formalnom molbom i obećao blagosloviti njihov brak čim bude uvjeren da je Marta bila u stanju preuzeti dužnosti najstarije kćeri.

^{128:5.9 (1414.7)} Kad je bio kod kuće, Isus je nastavio učiti večernju školu tri puta tjedno, često subotom čitati Spise u sinagogi, provoditi vrijeme sa svojom majkom, podučavati djecu i uopćeno se nositi kao dostajan i ugledan građanin Nazareta i pripadnik izraelske zajednice.

6. DVADESET PETA GODINA (19 god p.K.)

^{128:6.1 (1415.1)} Ova je godina zatekla svu nazaretsku obitelj u dobrom zdravlju i vidjela završetak redovnog školovanja sve djece, izuzev određene pouke koju je Marta morala držati Ruti.

^{128:6.2 (1415.2)} Isus je bio jedan od najrobustnijih i najotmjenijih mladića koji su živjeli na zemlji još od vremena Adama.Bio je odlične fizičke građe. Imao je aktivan, oštar i pronicav um - koji je u usporedbi s prosječnim mentalitetom njegovih suvremenika dostigao ogromne proporcije - a duh mu j e doi sta bio ljudsko božanski.

^{128:6.3 (1415.3)} Obiteljske financije su bile u najboljem stanju od gubitka Josipova imanja. Konačno su otplatili karavansku radnju; nikome ništa nisu dugovali i po prvi put su imali nešto ušteđevine. S obzirom na sve to, i budući da je već poveo svu drugu braću u Jeruzalem na prvu proslavu Pashe, Isus je odlučio povesti i Judu (koji je upravo diplomirao iz sinagoške škole) u njegov prvi posjet hramu.

^{128:6.4 (1415.4)} Otišli su u Jeruzalem i vratili se istim putem, Jordanskom dolinom, kako se Isus bojao problema ako povede svog mlađeg brata Judu kroz Samariju. Juda je još u Nazaretu stvorio niz manjih neprilika zbog svog prenaglog raspoloženja i jakih domoljubivih osjećaja.

^{128:6.5 (1415.5)} Stigli su u Jeruzalem i krenuli u prvi posjet hramu - a sam prizor je ushitio i dirnuo Judu do same dubine njegove duše - gdje su slučajno sreli Lazara iz Betanije.Dok je Isus govorio s Lazarom i nastojao planirati njihovu zajedničku proslavu Pashe, Juda je već svima počeo stvarati nevolje. U blizini je stajao rimski stražar koji je napravio neke neumjesne primjedbe o nekoj židovskoj djevojci u prolazu. Juda je planuo bijesnim ogorčenjem i nije mu dugo trebao da izrazi svoje negodovanje prema takvom neumjesnom ponašanju dovoljno glasno da ga vojnik može čuti. Rimski legionari su u to vrijeme bili jako osjetljivi prema svakom ispadu koji je graničio s židovskim nepoštovanjem; tako da je Juda odmah uhićen. Bila je to posljednja kap mladom patriotu i prije nego ga je Isus mogao opomenuti pogledom, već je glasno izručio cijelu gomilu proturimskih osjećaja, što je samo pogoršalo već zategnutu situaciju. Juda je tako u pratnji Isusa smjesta odveden uvojnu kaznionicu.

^{128:6.6 (1415.6)} Isus je nastojao ugovoriti da Juda bude smjesta saslušan ili otpušten kako bi mogao sudjelovati u večernjoj proslavi Pashe, ali bez uspjeha. Sljedećeg dana u Jeruzalemu je bio "sveti zbor," kad se čak ni Rimaljni nisu usuđivali dići optužbu protiv Židova. Juda je tako bio u pritvoru dva dana nakon uhićenja, a Isus je ostao pored njega. Tako nisu bili prisutni u hramu na svečanosti primanja novih sinova zakona u puno građanstvo Izraela. Juda nije prošao kroz ovu službenu svečanost za nekoliko godina, dok nije ponovo došao u Jeruzalem na Pashu u vezi sa svojim propagandnim radom u ime Revnitelja, patriotske organizacije kojoj je pripadao i u kojoj je bio vrlo aktivan.

^{128:6.7 (1415.7)} Nakon dva dana u kaznionici, Isus je ovoga jutra imao priliku izaći pred vojni sud u ime Jude. Ispričavajući se za bratovu mladost i odabranim riječima aludirajući na provokativnu prirodu situacije koja je vodila uhićenju njegova brata, Isus je predstavio cijeli događaj tako da je sudac na kraju izrazio mišljenje da je mladi Židov eventualno mogao imati neki izgovor za svoj nasilni ispad. Nakon što je upozorio Judu da ubuduće sebi ne dopusti takvu brzopletost, otpustio ih je govoreći Isusu: "Bolje ne skidajte očiju s ovog mladića; on će vam svima stvoriti velike probleme." Rimski je sudac bio u pravu. Juda je stvorio mnoge nevolje Isusu, a uvijek se radilo o istoj vrsti ispada - sukobu s građanskim vlastima zbog njegovih nepromišljenih i nerazboritih domoljubnih ispada.

^{128:6.8 (1416.1)} Isus i Juda su proveli noć u Betaniji, objašnjavajući zašto nisu mogli doći na pashalnu večeru i sljedećeg su dana krenuli za Nazaret. Isus nije rekao svojoj obitelji o bratovu uhićenju u Jeruzalemu, ali je nadugačko razgovarao s Judom o ovom događaju tri tjedna nakon povratka. Nakon ovog razgovora s Isusom, Juda je sam ispričao obitelji o ovim zbivanjima. Nikada nije zaboravio strpljenje i samokontrolu svoga brata-oca u cijelom tom iskušenju.

^{128:6.9 (1416.2)} Bila je to posljednja Pasha koju je Isus proslavio s bilo kojim članom svoje obitelji. Sin Čovječji se sve više odvajao od bliske povezanosti sa svojim rodom.

^{128:6.10 (1416.3)} Ove godine su nestašluci Rute i njezinih prijatelja često prekidali njegove periode duboke meditacije. Isus je uvijek bio spreman odgoditi razmatranje buduće službe svijetu i svemiru da sudjeluje u djetinjoj radosti i mladenačkom veselju mladih koji su uvijek bila spremni čuti Isusove pripovijedi o putovanjima u Jeruzalem. Oni su također jako uživali u njegovim pričama o životinjama i prirodi.

^{128:6.11 (1416.4)} Djeca su uvijek bila dobrodošla u karavanskoj radnji. Isus je po strani radnje držao kutiju s pijeskom, kockicama i kamenjem, gdje su obično igralo mnoštvo djece. Nakon što bi se prvo dobro izigrali, oni hrabriji među njima bi provirili u dućan i ako Isus nije bio zauzet, usudili se ući i reći: "Ujače Jošua, dođi i ispričaj nam neku dugu priču." Tada bi ga vukli za ruke da ga izvedu iz radnje, dok ne bi sjeo na svoju omiljenu stijenu pokraj dućana, s djecom koja su sjedila oko njega u polukrugu. A maleni su jako uživali u pripovjedima njihovog ujaka Jošue. Od njega su se naučili smijati, i to iz dubine srca. Bilo je običaj da se jedno ili dvoje najmlađe djece popnu na njegova koljena i da tu sjede, u čudu gledajući njegove izražajne crte lica i slušajući njegove pripovijedi. Djeca su voljela Isusa, i Isus je volio djecu.

^{128:6.12 (1416.5)} Njegovi prijatelji nisu mogli shvatiti raspon njegovih intelektualnih aktivnosti, kako je mogao tako naglo i tako potpuno skrenuti pažnju od pomne rasprave o politici, filozofiji ili religiji, u bezbrižnu i radosnu razigranost tih malenih od pet do deset godina. Kako su njegova braća i sestre odrastali, a prije nego što će dobiti unuke, kako je imao više slobodnog vremena, posvećivao je veliku pozornost ovim malenima. Ali on nije živio na zemlji dovoljno dugo da uživa u unucima.

7. DVADESET ŠESTA GODINA (20. godina p.K.)

^{128:7.1 (1416.6)} Na početku ove godine Isus iz Nazareta je postao sve više svjestan širokog raspona svoje potencijalnemoći. Ali on je također bio potpuno uvjeren da njegova ličnost nije trebala upotrijebiti ovu moć u ulozi Sina Čovječjeg, barem dok ne dođe njegov čas.

^{128:7.2 (1417.1)} U to je vrijeme mnogo mislio o svom odnosu sa svojim Ocem na nebu, ali je malo govorio. I svo to razmišljanje je vodilo samo jednom zaključku koji je izražen u molitvi u brdima: "Bez obzira na to tko sam i koje moći posjedujem, uvijek sam bio i uvijek ću biti pokoran volji moga Rajskog Oca." Pa ipak, dok je ovaj čovjek hodao po Nazaretu idući na posao i vraćajući se s posla, doslovce je bilo istina da su - sa stanovišta cijelog prostranog svemira - "u njemu bila skrivena sva blaga mudrosti i znanja."

^{128:7.3 (1417.2)} Cijele ove godine su obiteljski poslovi tekli glatko, izuzev u vezi Jude. Jakov je godinama imao problema sa svojim najmlađim bratom koji se nije mogao skrasiti na poslu i na kojeg se nisu mogli osloniti za sudjelovanje u obiteljskim troškovima. Živio je kod kuće, ali nije mario da podmiri svoj dio obiteljskog uzdržavanja.

^{128:7.4 (1417.3)} Isus je bio miroljubiv čovjek koji je često bio u neugodnoj situaciji zbog Judinih ratobornih pothvata i brojnih patriotskih ispada. Jakov i Josip su ga htjeli izbaciti iz kuće, ali Isus na to nije htio pristati. Kad su bili na granici strpljenja, Isus ih je samo savjetovao: "Imajte strpljenja. Budite mudri u vašem savjetu i rječiti u svojim životima, da vaš mlađi brat prvo zna bolji put, a da zatim bude ponukan da vas na njemu slijedi." Isus je svojim mudrim i blagim riječima spriječio raskol obitelji; ostali su na okupu. Ali Juda se nije otrijeznio sve dok se nije oženio.

^{128:7.5 (1417.4)} Marija je rijetko govorila o Isusovoj budućoj misiji. Kad god je bilo pomena na ovu temu, Isus je samo odgovarao: "Moj čas još nije došao." Isus je gotovo sproveo teški proces odvikavanja svoje obitelji od ovisnosti o njegovoj osobnoj prisutnosti. Brzo se pripremao za dan kad će dosljedno napustiti ovaj dom u Nazaretu i početi aktivniji uvod u svoju stvarnu službu ljudima.

^{128:7.6 (1417.5)} Nikada ne gubite iz vida činjenicu da je Isusova glavna misija na ovom sedmom darivanju bila stjecanje iskustva stvorenog bića, postignuće suverene vlasti nad Nebadonom. I u sklopu ovoga iskustva, ostvario je najviši oblik otkrivenja Rajskog Oca kako Urantiji, tako i cijelom lokalnom svemiru. Pored toga je nastojao razmrsiti složene poslove ovog planeta u vezi s Luciferovom pobunom.

^{128:7.7 (1417.6)} Isus je ove godine uživao u više slobodnog vremena, a dosta se posvetio treningu Jakova u upravi karavanskom radnjom i Josipa u upravi kućanstvom. Marija je osjećala da ih se spremao napustiti. Napustiti ih da ide kamo? Da učini što? Gotovo je bila odustala od pomisli da je Isus bio Mesija. Nije ga mogla razumjeti; jednostavno nije mogla dokučiti um svoga prvorođenca.

^{128:7.8 (1417.7)} Isus je ove godine proveo mnogo vremena s pojedinim članovima svoje obitelji. Često ih je vodio na duge šetnje u brda ili na selo. Prije žetve je odveo Judu kod ujaka na seosko imanje južno od Nazareta, ali Juda tu nije dugo ostao nakon žetve. Pobjegao je, a Šimun ga je kasnije našao s ribarima na jezeru. Kad ga je Šimun doveo kući, Isus je razgovarao s odbjeglim mladićem i kako se pokazalo da je htio biti ribar, otišao je s njim u Magdalu da ga preda na brigu svoga rođaka koji je bio ribar; a Juda je od tada bio prilično uspješan i redovit radnik sve dok se nije oženio, nakon čega se nastavio baviti ribarstvom.

^{128:7.9 (1418.1)} Konačno je došao dan kad su sva Isusova braća izabrala svoj budući zanat i u njemu se pokazala uspješnim. Stvorene su okolnosti za Isusov odlazak od kuće.

^{128:7.10 (1418.2)} U studenom je održano dvostruko vjenčanje. Jakov je oženio Estu, a Mirjana se udala za Jakova. Bila je to doista radosna prigoda. Čak je i Marija još jednom bila srećna, osim što ju je ponekad obuzimala tuga pri pomisli da ih se Isus spremao napustiti. Patila je pod teretom velike neizvjesnosti: Samo kad bi Isus sjeo i s njom o svemu otvoreno razgovarao kao što je to činio kad je bio dječak, ali on je stalno bio nekuminikativan; nije govorio o budućnosti.

^{128:7.11 (1418.3)} Jakov i njegova nevjesta po imenu Esta su se preselili u uredan mali dom u zapadnom dijelu grada, dar njezina oca. Dok je Jakov nastavio s financijskom potporom majčine kuće, njegova je kvota prepolovljena zbog braka, a Josip je formalno postavljen kao glava obitelji. Juda je u to vrijeme svaki mjesec vjerno slao svoj dio sredstava kući. Vjenčanja Jakova i Mirjane su se jako povoljno odrazila na Judu i kad je krenuo u ribu, dan nakon dvostrukog vjenčanja, uvjerio je Josipa da može ovisiti o njemu "radi moje pune dužnosti, i još više ako treba." I održao je svoje obećanje.

^{128:7.12 (1418.4)} Mirjana je živjela neposredno do Marije, u domu Jakova, a stariji Jakov je već bio stavljen na počinak sa svojim ocima. Marta je preuzela Mirjanino mjesto u kući i nova organizacija je glatko uvedena u opticaj prije kraja godine.

^{128:7.13 (1418.5)} Dan nakon ovog dvostrukog vjenčanja, Isus je imao važan razgovor s Jakovom. U povjerenju je rekao Jakovu da se spremao napustiti obiteljski dom. Preveo je puni naslov karavanske radnje na Jakova, i službeno i svečano se povukao s pozicije glave obitelji svoga oca Josipa, dok je na dirljiv način postavio svog brata Jakova kao "glavu i zaštitnika obitelji moga oca." Isus je sročio i obojica su potpisali tajni sporazum kojim je u ime poklonjene karavanske radnje, Jakov obećavao preuzeti punu financijsku odgovornost za obitelj, na taj način oslobađajući Isusa od svih daljih dužnosti u vezi ovih pitanja. Nakon što su potpisali ovaj ugovor i nakon što su proračunali da je obiteljska blagajna mogla funkcionirati bez Isusova doprinosa, Isus je rekao Jakovu: "Ali, sine moj, ja ću ti i dalje slati ponešto svaki mjesec, dok ne dođe moj čas, a ti koristi ove prihode kako prilike budu zahtijevale. Možeš upotrijebiti moje priloge bilo za obiteljske potrebe ili za ugodnosti, kako sam prosudiš. Neka se to nađe pri ruci u slučaju bolesti ili neočekivanih kriza bilo kojeg člana obitelji."

^{128:7.14 (1418.6)} I tako je Isus bio spreman za ulazak u drugu fazu svoje zrele dobi koja nije tekla u neposrednoj blizini njegove obitelji, prije nego što se javno posvetio poslovima svoga Oca.