Knjiga Urantije

POGLAVLJE 118 -- VRHOVNI I ULTIMNI--VRIJEME I -- PROSTOR

• Sekcije
• 1. VRIJEME I VJEČNOST
• 2. SVEPRISUTNOST I POSVUDAŠNJOST
• 3. VREMENSKO-PROSTORNI ODNOSI
• 4. PRIMARNA I SEKUNDARNA UZROČNOST
• 5. SVEMOĆ I SUPOSTOJANJE
• 6. SVEMOĆ I SVESTVORITELJSTVO
• 7. SVEZNANJE I PREDESTINACIJA
• 8. KONTROLA I NADKONTROLA
• 9. KOZMIČKI MEHANIZMI
• 10. ULOGE PROVIDNOSTI

^{118:0.1 (1294.1)} AKO ŽELIMO istaći nekolikoobilježja Božanstva, možemo navesti slijedeće:

^{118:0.2 (1294.2)} 1. Otac je samopostojeće "ja."

^{118:0.3 (1294.3)} 2. Sin je supostojeće "ja."

^{118:0.4 (1294.4)} 3. Duh je združeno-postojeće "ja."

^{118:0.5 (1294.5)} 4. Vrhovni je evolucijsko-iskustveno "ja."

^{118:0.6 (1294.6)} 5. Sedmostruki je samodistributivna božanstvenost.

^{118:0.7 (1294.7)} 6. Ultimni je transcendentalno- iskustveno "ja."

^{118:0.8 (1294.8)} 7. Apsolutni je egzistencijalno- iskustveno "ja."

^{118:0.9 (1294.9)} Dok je Sedmostruki Bog prijeko potreban radi evolucijskog postignuća Vrhovnog, Vrhovni je jednako tako bitan radi kasnije pojave Ultimnog. I dualna prisutnost Vrhovnog i Ultimnog gradi osnovnu vezu između podapsolutnog i izvedenog Božanstva, kako se ova dva uzajamno nadopunjuju u procesu postignuća sudbine. U glavnom svemiru, oni zajednički tvore iskustveni most koji povezuje početke i svršetke cjelokupnog stvaralačkog rasta.

^{118:0.10 (1294.10)} Stvaralački rast nema konca, ali uvijek rađa zadovoljstvom; beskrajnih je razmjera, ali uvijek obilježen onim časovima prolaznog postignuća cilja koji donose zadovoljstvo ličnosti i koji tako djelotvorno potiču i otvaraju nove pustolovine kozmičkog rasta, istraživanja svemira i postignuća Božanstva.

^{118:0.11 (1294.11)} Dok je matematička domena opsjednuta kvalitativnim ograničenjima, ona svejedno pruža konačnom umu konceptualnu osnovu za razumijevanje beskonačnosti. Čak i prema shvaćanju konačnog uma, brojni niz nema konca. Koji god broj da zamislite, uvijek postoji veći. I uviđate da se na taj način primičemo gotovo samoj beskonačnosti jer koliko god puta ponovili ovu operaciju, svaki se broj uvijek može uvećati za jedno.

^{118:0.12 (1294.12)} Istodobno, svaki beskonačni niz ima sumu i ova suma (koja je zapravo podsuma) pruža čovjeku, u okviru njegova doba i statusa, pravu radost postignuća cilja. No prije ili kasnije, isti taj čovjek počinje čeznuti za novim i višim ciljevima, i ovakve će se pustolovine koje služe čovjekovu rastuneprestano otvarati jedna za drugom u pravom času i u okviru kružnica vječnosti.

^{118:0.13 (1294.13)} Jedno za drugim, svako kozmičko doba uvodi novu eru kozmičkog rasta i svako kozmičko doba predstavlja neposrednu sudbinu svih prethodnih stadija. Sama po sebi, Havona je savršena, premda je ograničena ovim savršenstvom; proširenjem u evolucijske nadsvemire, savršenstvo Havone nalazi ne samo kozmičku sudbinu već i oslobođenje od ograničenja predevolucijske sudbine.

1. VRIJEME I VJEČNOST

^{118:1.1 (1295.1)} Kako bi stekao bolju kozmičku orijentaciju, čovjek treba postići naviše moguće razumijevanje načina na koji se Božanstvo odnosi prema kozmosu. Dok je narav apsolutnog Božanstva vječna, Bogovi se odnose prema vremenu kao iskustvu u vječnosti. U evolucijskim kozmosima, vječnost je vremenska neprekidnost-- neprekidna sadašnjost.

^{118:1.2 (1295.2)} Ako odluči činiti Očevu volju, ličnost smrtnog stvorenog bića može postići vječnost poistovijećenjem s unutarnjim duhom. Takvo se posvećenje volje svodi na spoznaju vječnosti-stvarnosti cilja. Ovo znači da je cilj stvorenog bića postigao nepromjenjivost u odnosu na tok događaja; drugim riječima, da kako vrijeme bude prolazilo, stvoreno biće neće promijeniti cilj. Milijun ili milijarda časova ne znače ništa. Broj više ne igra nikakvu ulogu u pogledu čovjekova cilja. Na taj način, volja stvorenog bića i Božja volja zajednički vode pojavi vječnih stvarnosti beskrajne zajednice između Božjeg duha i čovječje naravi u neprekidnoj službi Božje djece i njihovog Rajskog Oca.

^{118:1.3 (1295.3)} Postoji direktna veza između zrelosti izvjesnog intelekta i jedinice kojom njegova svijest mjeri vrijeme. Jedinica za mjeru vremena može biti dan, godina ili dulji period, ali ovo je neminovan kriterij kojim čovjekovo svjesno "ja" ocjenjuje vrijednost životnih okolnosti i kojim poimajući intelekt mjeri i procjenjuje činjenice vremenske egzistencije.

^{118:1.4 (1295.4)} Istodobno kako čovjekovo iskustvo usvaja sve dulju jedinicu za mjeru vremena, rađaju se iskustvo, mudrost i prosudba. Kako se ljudski um osvrće unatrag, on ocjenjuje prošla iskustva kako bi ih primijenio u sadašnjoj situaciji. Kako poseže premabudućnosti, um nastoji ocijeniti kako će se izvjesna djela odraziti na budućnost. I tako, oslanjajući se na oboje--iskustvo i mudrost-- ljudska volja prosuđuje i odlučuje o sadašnjosti, temeljeći svoj plan djelovanja na prošlosti i budućnosti.

^{118:1.5 (1295.5)} Kad čovjekovo razvijajuće "ja" postigne zrelost, prošlost i budućnost počinju zajednički osvjetljivati stvarno značenje sadašnjosti. Kako čovjekovo "ja" postiže sve višu zrelost, ono poseže za iskustvima iz sve dalje i dalje prošlosti, dok prognoze njegove mudrosti prodiru sve dublje i dublje u nepoznatu budućnost. I kako poimajuće "ja" poseže sve dalje u prošlost i budućnost, njegov sud sve manje ovisi o kratkotrajnoj sadašnjosti. Na taj se način čovjekove odluke i djela počinju oslobađati okova mijenjajuće sadašnjosti dok sve više počinju poprimati prošlo-budući značaj.

^{118:1.6 (1295.6)} Strpljenje je odlika onih smrtnika koji imaju kratke jedinice za mjeru vremena; istinska zrelost nadilazi strpljenje uzdržljivošću koja proizlazi iz stvarnog razumijevanja.

^{118:1.7 (1295.7)} Postati zreo znači živjeti intenzivnije u sadašnjosti istodobno izbjegavajući njena ograničenja. Dok počivaju na prošlom iskustvu, planovi zrelosti postaju stvarni u sadašnjosti na način koji uzvisuje vrijednosti budućnosti.

^{118:1.8 (1295.8)} Jedinica koju nezrelost koristi kao mjeru vremena usmjerava značenje-vrijednost na sadašnjost, oduzimajući sadašnjosti njezin istinski odnos s nesadašnjim--prošlo-budućim. Jedinica koju zrelost koristi kao mjeru vremena ima takve proporcije da može obznaniti ravnopravan odnos između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, zahvaljujući čemu čovjekovo "ja" počinje uviđati cjelokupnost događaja, počinje promatrati krajolik vremena s uzvišene perspektive proširenih vidika, te vrlo vjerojatno počinje naslućivati vječni kontinuum bez početka i svršetka čije fragmente nazivamo vremenom.

^{118:1.9 (1296.1)} Na razinama beskonačnog i apsolutnog, sadašnjost sadrži svu prošlost kao i svu budućnost. JA JESAM označava ne samo BIO SAM već i BIT ĆU. I ovo predstavlja naše najbolje shvaćanje vječnosti i vječnog.

^{118:1.10 (1296.2)} Na apsolutnoj i vječnoj razini, potencijalna stvarnost je jednako smislena kao aktualna stvarnost. Jedino na konačnoj razini i jedino sa stanovišta vremensko-prostornih stvorenih bića, čini da između njih postoji takovelika razlika. U uspinjućem smrtnom biću koje je donijelo vječnu odluku Bog, koji je apsolutan, već vidi Rajskog finalistu. Ali zahvaljujući Misaonom Ispravljaču koji živi u čovjeku, Otac Svih nije ograničen u pogledu svijesti već može biti upoznat i može sudjelovati u svakoj vremenskoj borbi s problemima koje stvorena bića susreću pri usponu od životinjskih razina egzistencije do razina gdje počinju nalikovati Bogu.

2. SVEPRISUTNOST I POSVUDAŠNJOST

^{118:2.1 (1296.3)} Nemojte zamijeniti posvudašnjost Božanstva s ultimnošću božanske sveprisutnosti. Prema volji Oca Svih-- Vrhovni, Ultimni i Apsolutni nadopunjuju, koordiniraju i ujedinjuju njegovu vremensko- prostornu posvudašnjost i vremenski- prostorno-transcendentnu sveprisutnost s bezvremenom i bezprostornom univerzalnom i apsolutnom prisutnošću. I ne zaboravite da, dok posvudašnjost Božanstva često može biti povezana s prostorom, ona ne mora biti uslovljena vremenom.

^{118:2.2 (1296.4)} Kao smrtna i morontijalnauspinjuća bića, vi ste sve više u stanju razaznati Boga zahvaljujući službi Sedmostrukog Boga. Idući kroz Havonu, otkrivate Vrhovnog Boga. Na Raju upoznajete Boga kao osobu, dok ga kao finalisti vremenom nastojite upoznati kao Ultimnog. Čini se da nakon što kao finalisti postignete Ultimnog, pred vama može stajati samo jedan put--potraga za Apsolutom. Kako je po svršetku vrhovnog i ultimnog uspona susreo Boga Oca, ni jedan finalista neće skrenuti s puta radi nesigurnosti koje prate postignuće Božanstva Apsoluta. Takvi će finalisti nesumnjivo vjerovati da čak i ako uspiju naći Boga Apsoluta, to će uvijek biti jedan te isti Bog--Rajski Otac koji se ispoljava na gotovo beskonačnim i univerzalnim razinama. Postignuće Boga u apsolutu nesumnjivo treba obznaniti Prvotnog Praroditelja cijelog kozmosa kao i Završnog Oca ličnosti.

^{118:2.3 (1296.5)} Vrhovni Bog ne mora biti ispoljenje vremensko-prostorne sveprisutnosti Božanstva, no on je doslovno ispoljenje božanske posvudašnjosti. Između duhovne prisutnosti Stvoritelja i materijalnih ispoljenja tvorevine, vlada ogromna domena posvudašnjeg postanka--kozmička pojava evolucijskog Božanstva.

^{118:2.4 (1296.6)} Ako se ikad dogodi da Vrhovni Bog preuzme neposrednu upravu nad svemirimavremena i prostora, uvjereni smo da će takva administrativna uprava Božanstva djelovati pod najvišom kontrolom Ultimnog. U takvom bi se slučaju Ultimni Bog ispoljio svemirima vremena kao transcendentalni Svemogući (Svesilni) koji u pogledu administrativnih djela Svemogućeg Vrhovnog posjeduje najvišu upravu koja nadilazi prostor i koja se tiče nadvremena.

^{118:2.5 (1297.1)} Upravo kao što se mi sami pitamo i smrtni se um može zapitati: Ako je evolucija Vrhovnog Boga koja treba rezultirati administrativnom upravom nad velikim svemirom praćena sve većim ispoljenjimaUltimnog Boga, hoće li odgovarajuća pojava Ultimnog Boga u postuliranim svemirima vanjskog prostora biti praćena sličnim i uvećanim otkrivenjima Apsolutnog Boga? Uistinu ne znamo.

3. VREMENSKO-PROSTORNI ODNOSI

^{118:3.1 (1297.2)} Sa stanovišta konačnog, Božanstvo može ujediniti vremensko-prostorna ispoljenja jedino zahvaljujući svojoj posvudašnjosti, kako vrijeme predstavlja niz pojedinačnih trenutaka, dok prostor predstavlja sistem povezanih točki. I vi, naposljetku, shvaćate vrijeme pomoću analize i prostor pomoću sinteze. Pomoću ujedinjujućeg uvida ličnosti, vi koordinirate i povezujete ova dva uzajamno različita koncepta. Od cijelog životinjskog svijeta, jedino čovjek posjeduje vremensko-prostorno razumijevanje. Zivotinjama, kretanje može imati značenje, no ono može imati vrijednost jedino stvorenom biću koje posjeduje ličnost.

^{118:3.2 (1297.3)} Stvari su uvjetovane vremenom, no istina je bezvremena. Što više istine znate, to više istine jeste, i više prošlosti možete shvatiti i više budućnosti razumjeti.

^{118:3.3 (1297.4)} 3. Istina je inkonkusibilna -- zauvijek oslobođena svih prolaznih nestalnosti, premda nikad mrtva ili formalna, dok je uvijek živa i prilagodljiva--blistavo živa. No kada istina postane povezana s činjenicom, tada i vrijeme i prostor počinju uvjetovati njena značenja i usklađivati njene vrijednosti. Kada takve stvarnosti istine postanu pridružene činjeniciama, one postaju koncepti i kao takve moju prećiu domenu relativnih kozmičkim stvarnosti.

^{118:3.4 (1297.5)} Povezivanje apsolutne i vječne istine Stvoritelja s činjeničnim iskustvom konačnog i vremenskog bića, vodi pojavi nove i javljajuće vrijednosti Vrhovnog. Koncept Vrhovnog bitan je kako bi se postigla koordinacija između božanskog i nepromjenjivog svijeta na visini i nižeg konačnog i mijenjajućeg svijeta.

^{118:3.5 (1297.6)} Od svih neapsolutnih stvari, prostor je najbiliži apsolutnom statusu. Prostor je očigledno apsolutno ultiman. Stvarna teškoća na koju nailazimu pri nastojanju da razumijemo prostor na materijalnim razinama proizlazi iz činjenica da, dok materijala tijela postoje u prostoru, prostor postoji u istim ovim materijalnim tijelima. Dok je dosta toga sto se tiče prostora apsolutnom to ne znači da je prostor apsolutan.

^{118:3.6 (1297.7)} Možda ćete lakše moći shvatiti prostorne odnose ako si predočite da, relativno govoreći, prostor predsatvlja posljednje obilježje svih materijalnih tijela. Stoga, kad se tijelo kreće kroz prostor, ono sa sobom nosi sva svoja prostorna svojstva, čak i prostor u sastavu takvog pokretnog tijela.

^{118:3.7 (1297.8)} Svi uzorci stvarnosti zauzimaju prostor na materijalnim razinama, no uzorci duha postoje jedino u odnosu na prostor; oni ne zauzimaju prostor, ne istišču prostor i ne sadrže prostor. No s našeg stanovišta, osnova zagonetka prostora tiče se idejnog uzorka.Kad je riječ o umnoj domeni, susrećmo brojne zagonetke. Da li uzorak--stvarnost--izvjesne ideje zauzima prostor? To nam uistinu nije poznato, premda smo sigurni da idejni uzorak ne sadrži prostor. No teško da se može tvrditi da ono što je nematerijalno uvijek mora biti bezprostorno.

4. PRIMARNA I SEKUNDARNA UZROČNOST

^{118:4.1 (1298.1)} Mnoge teološke teškoće i metafizičke dileme materijalnog čovjeka proizlaze iz neispravnosti čovjekovog shvaćanja mjesta ličnosti Božanstva te posljedice ove greške: toga da čovjek pridaje neskonačna i apsolutna svojstva podređenim Božanstvima i evolucijskom Božanstvu. Ne smijete zaboraviti da, dok uisitnu postoji Prvi Uzrok, postoji i ogroman broj uzajamno jednakih i podređenih uzroka, kako asocijativnim tako i sekundarnih.

^{118:4.2 (1298.2)} Osnova razlika između prvih uzroka i drugih uzroka počiva u tome što prvi uzroci proizvode izvorne učinke koji se ne prenose kao nasljedni faktori bilo čega što je izvedeno iz apriorne uzročnosti. Sekundarni uzroci stvaraju učinke koji uvijek ispoljavaju nasljedna svojstva izvedena iz drugih i apriornih uzročnosti.

^{118:4.3 (1298.3)} Čisto statički potencijal koji počiva u Bezuvjetnom Apsolutu reagira na one uzročnosti Božanstva Apsoluta koje su nastale kao reaultat djelovanja Rajskog Trojstva. U prosutnosti Univerzalnog Apsoluta, ovi statički potencijali koji su napunjeni uzročnošću postaju aktivni i reagiraju na utjecaj izvjesnihtranscendentalnih utjecaja čije reakcije rezultiraju iz prenošenja ovih aktiviranih potencijala na status istinskih kozmičkih mogućosti za ravoj, aktualiziranih sposobnosti za rast. Na temelju takvih sazrijelih potencijala, stvoritelji i upravitelji velikog svemira mogu izvesti beskrajnu dramu kozmičke evolucije.

^{118:4.4 (1298.4)} Uzročnost, neovisno oegzistencijalima, ima trostruku narav u svojoj osnovnoj građi. Kako djeluje u ovom kozmičkom dobu i u pogledu konačne razine sedam nadsvemira, može se zamisliti kao:

^{118:4.5 (1298.5)} 1. Aktivacija statičkih potencijala. Utemeljenje sudbine Univerzalnog Apsoluta djelima Božanstva Apsoluta, djelujući u sastavu i na temelju Bezuvjetnog Apsluta i kao posljedica naloga koje donosi slobodna volja Rajskog Trojstva.

^{118:4.6 (1298.6)} 2. Pojava kozmičkih sposobnosti.Ona podrazumijeva preobražaj nediferenciranih potencijala u odvojene i definirane planove, što predstavlja čin Ultimnosti Božanstva te mnogostrukih utjecaja trenscendentalne razine. Takva djela predstavljaju savršen nagovještaj budućih potreba cijelog glavnog svemira. Upravno u vezi s ovim procesom odvajanja potencijala, postojanje Arhitekata Glavnog Svemira predstavlja istinsko utjelovaljenje koncepta Božanstva svemira. Čini se da su njihovi planovi do izvjesne mjere ultimno prostorno ograničeni konceptualnim obodom glavnog svemira, no kao planovi nisu na druge načine uvjetovani bilo vremenom ili prostorom.

^{118:4.7 (1298.7)} 3. Stvaranje i evolucija kozmičkih aktualnosti. Na temeljima kozmosa napunjenog sposobno-proizvodnom prisutnošću Ultimnosti Božanstva, Vrhovni Stvoritelji nastoje proizvesti vremenske preobražaje sazrelih potencijala u iskustvene aktualnosti. U okviru glavnog svemira, cjelokupna aktualizacija potencijalne stvarnosti je ograničena ultimnom sposobnošću za razvoj, te je vremski-prostorno utjetovana završnim stadijima javljanja. Aktualno i u kozmičkom smislu, Rajski Sinovi Stvoritelji su preobražajni stvoritelji. No ovo ni na koji način ne znači da je čovjek u krivu kad ih promatra kao stvoritelje; sa stanovišta konačnog, oni uistinu imaju i koriste stavaralačke sposobnosti.

5. SVEMOĆ I SUPOSTOJANJE

^{118:5.1 (1299.1)} Svemoća Božanstva ne znači da ono ima moć da učini nemoguće. U vremensko- prostornom okviru i promatrano s intelektualnog stanovišta smrtničkog razumijevanja, čak ni beskonačni Bog ne može stvoriti četvrtastu kružnicu ili proizvesti zlo koje je u biti dobro. Bog ne može učini nešto što mu ne naliči. Takva proturiječnost filozofskih ideja označava nepostojanje i njome se ništa ne može stvoriti. Osobina ličnosti ne može istodobno nalikovati i nenalikovati Bogu. Mogućnost supostojanja predsatvlja bitno svojstvo božanske moći. I sve ovo proizlazi iz činjenice da pored toga što svemoć proizvodi stvari koje imaju narav, ona isto tako stvara narav svih stvari i bića.

^{118:5.2 (1299.2)} Iz početka, Bog sve čini sam, no kako se kao posljedica volje i naloga Beskonačnosti počinje razvijati panorama vječnosti, postaje sve jasnije da stvorena bića uključujući i samog čovjeka, trebaju postati Božjim suradnicima u procesu ostvarenja krajnosti sudbine. I ovo je istina čak i za života u ljudskom obličju; kad čovjek i Bog postanu suradnici, ne postoje ograničenja nad budućim mogućnostima takve suradnje. Nakon što čovjek shvati da je Otac Svih njegov suradnik u procesu vječnog napredovanja, nakon što postigne spoj s unutarnjom prisutnošću Oca, čovjek se u duhu oslobađa okova vremena i u svojoj potrazi za Ocem Svih počinje ići stazom vječnog napredka.

^{118:5.3 (1299.3)} Smrtnička se svijest kreće od činjenice k značenju a zatim k vrijednosti. Stvoriteljeva se svijest kreće od misli- vrijednosti, kroz riječ-značenje, do činjenice djelovanja. I Bog uvijek mora aktivno slamati mrtvu točku bezuvjetnog jedinstva koja je bitno svojstvo egzistencijalne beskonačnosti. Božanstvo uvijek mora obezbijediti svemir koji služi kao uzorak stvaranju drugih svemira, kao i savršene ličnosti i izvornu istinu, ljepotu i dobrotu kojima će stremiti sve podbožanske tvorevine. Bog uvijek prvo mora naći čovjeka kako bi čovjek zatim mogao naći Boga. Uvijek prvo mora postojati Otac Svih kako bi zatim moglo postojati sveopće sinstvo a potom sveopće bratstvo.

6. SVEMOĆ I SVESTVORITELJSTVO

^{118:6.1 (1299.4)} Bog je istinski svemoguć, no on nije svestvoritelj--on nije sam učinio sve što je učinjeno. Svemoć obuhvaća potencijalnu moć Svemogućeg Vrhovnog i Vrhovnog Bića, no voljna djela Vrhovnog Boga ne predstavljajuosobna djela Beskonačnog Boga.

^{118:6.2 (1299.5)} Zagovarati ideju svestvoriteljstva izvornog Božanstva znači oduzeti prava gotovo milijuna Rajskih Sinova Stvoritelja, da ne govorimo o neborjenom mnoštvu različitih drugih redova suradničkih stvaralačkih pomoćika. U cijelom svemiru postoji samo jedan neuzrokovan Uzrok. Svi su drugi uzroci izvodi ovog jednog Prvog Velikog Izvora i Centra. I ova filozofija ni u najmanjem ne narušava slobodnu volju nebrojene djece Božanstva koja su razasuta širom prostranog svemira.

^{118:6.3 (1299.6)} U lokalnom okviru, može se činiti da volja djeluje kao neuzrokovani uzrok, no ona nepogrešivo ispoljava nasljedne faktore koji uspostavljaju odnos s jedinstvenim, izvornim i apsolutnim Prvim Izvorima.

^{118:6.4 (1299.7)} Sva volja je relativna. U izvornom smislu, jedino Otac-JA JESAM posjeduje krajnost volje; u apsolutnom smislu, jedino Otac, Sin i Duh ispoljavaju povlastice volje koje nisu uvjetovane vremenom i ograničene prostorom. Smrtni čovjek je obdaren slobodnom voljom, moću izbora, i premda takav izbor nije apsolutan, on je svejedno relativno krajnji na konačnoj razini i u pogledu sudbine izborne ličnosti.

^{118:6.5 (1300.1)} Na bilo kojoj razini izuzev apsolutne, volja susreće ograničenja koja počivaju u samoj ličnosti koja se koristi sposobnošću izbora. Čovjek ne može odabrati izvan dometa onog što mu je dostupno. On ne može, na primjer, odabrati da bude nešto drugo nego ljudsko biće, izuzev što može izabrati da postane nešto više nego čovjek; on može odabrati da krene na put smrtničkog uspona, no ovo je slučaj radi toga što se u ovom slučaju ljudski izbor i božja volja podudaraju. I ono što sin odabire a Otac želi mora biti ostvareno.

^{118:6.6 (1300.2)} U toku smrtničkog života, stalno se otvaraju i zatvaraju mogućnosti za različite načine djelovanja i u periodu kad se otvaraju mogućosti izbora, ljudska ličnost neprestano donosi odluke između mnogobrojnih načina djelovanja. Vremenska volja je povezana s vremenom, i kako bi stekla priliku za izražaj, ona mora sačekati na pravi čas. Duhovna volja je počela doživljavati okus slobode od okova vremena, kako je djelomično izbjegla vremenskom slijedu, i ovo je slučaj radi toga što se duhovna volja poistovjećuje s Božjom voljom.

^{118:6.7 (1300.3)} Volja, čin izbora, mora djelovati u sastavu kozmičkog okvira koji je aktualiziran kao posljedica višeg i ranijeg izbora. Cjelokupni domet ljudske volje je strogo ograničen konačnošću, izuzev u jednom slučaju: Kada čovjek odabire da nađe Boga i da mu postane nalik, takav je izbor nadkonačan; jedino vječnost može pokazati da li je takav izbor nadapsonitan.

^{118:6.8 (1300.4)} Prepoznati svemoć Božanstvna znači uživati sigurnost vlastitog iskustva kozmičkog državljanstva, posjedovati uvjerenje u bezbjednost dugačkog putovanja prema Raju. No prihvatiti neistinitost svestvoriteljstva znači pihvatiti kolosalnu zabludu Panteizma.

7. SVEZNANJE I PREDESTINACIJA

^{118:7.1 (1300.5)} U velikom svemiru, djelovanje volje Stvoritelja i volje stvorenog bića operira u okviru ograničenja i u skladu s mogućnostima koje uspostavljaju Glavni Arhitekti. Međutim, ovo predodređenje takvih maksimalnih ograničenja ni u najmanjem ne premošćuje suvrenitet volje stvorenog bića u sastavu ovih ograničenja. Ni ultimno predznanje--puna prilika za donošnje cjelokupnog konačnog izbora--ne predstavlja poništenje konačne volje. Zrelo i dalekovido ljudsko biće može biti u stanju s najvišom preciznošću predvidjeti odluke nekog mlađeg suradnika, no ovo predznanje ni u najmanjem ne oduzima slobodu i istinitost same takve odluke. Bogovi su mudro ograničili raspon djelovanja nezrele volje, no u okviru tako označenih granica, ova je volje svejedno istinska.

^{118:7.2 (1300.6)} Čak i vrhovno usklađenje sveg prošlog, sadašnjeg i budućeg izbora ne poništitava autentičnost takvih izbora. Ono prije ukazuje na predodređeni pravac kozmičkog djelovanja i nagovještava predznanje onih voljnih bića koja eventualno mogu odlučiti da doprinesu dijelove iskustvene aktualizacije cijeloj stvarnosti.

^{118:7.3 (1300.7)} Greška koju je moguće počiniti pri konačnom izboru ograničena je vremenom i prostorom. Ona može postojati jedino u vremenu i jedino u sastavu evoluirajuće prisutnosti Vrhovnog Bića. Tako pogrešan izbor je moguć u vremenu i označava (osim nepostounosti Vrhovnog) da nezrela stvorena bića moraju biti obdarena izvjesnim opsegom izbora kako bi bila u stanju uživati kozmičko napredovanje tako što će slobodnom voljom uspostavljati kontakt sa stvarnošću.

^{118:7.4 (1301.1)} Grijeh u sastavu prostora koji je ograničen vremenom jasno dokazuje vremensku slobodu--čak i samodopuštenje-- konačne volje. Grijeh zorno prikazuje nezrelost bića koje je zaslijepljeno slobodom relativno suvremene volje ličnosti, a koje u isto vrijeme ne uspijeva spoznati odgovornosti i dužnosti kozmičkog državljanstva.

^{118:7.5 (1301.2)} Nitkovluk u konačnim domenama otkriva prolaznu stvarnost cjelokupnog bitka koji nije poistovjećen s Bogom. Jedino postovjećujući se s Bogom, stvoreno biće postaje istinski stvarno u svemirima. Konačna ličnost nije samostvorena, no u sastavu nadkozmičkog izbornog okvira, ona sama kroji svoju sudbinu.

^{118:7.6 (1301.3)} Zahvaljujući darivanju života, materijalno-energetski sistemi postižu sposobnost samoproduženja, samoumnoženja i samoprilagođnja. Darivanje ličnosti pruža živim organizmima daljnje povlastice samoopredjeljenja, samoevolucije i samopoistovjećenja s duhom Božanstva putem spajanja s istim.

^{118:7.7 (1301.4)} Podlične žive stvari indiciraju energiju-materiju koju aktivira um, prvo u vidu fizičkih kontrolera, a zatim u djelovanju pomoćnih duhova uma. Čovjek prima ličnost od Oca i zahvaljujući ovom obdarenju, živi sistem prima jedinstvene povlastice izbora. No ako ličnost ima povlasticu da se poistovjeti sa stvarnošću zahvaljujući izboru slobodne volje, i ako se tu radi o istinskom i slobodnom izboru, onda se toj evoluirajućoj ličnosti mora pružiti prilika za samopometnju, samoporemećenje i samouništenje. Kako bi evoluirajuća ličnost mogla biti istinski slobodna pri korištenju svoje konačne volja, ona mora imati mogućnost za kozmičko samouništenje.

^{118:7.8 (1301.5)} Velika sigurnost stoga počiva u ograničenju izbora koji se pruža ličnostima nižih razina egzistencije. Kako se biće uspinje svemirima, otvaraju se sve veće mogućnosti izbora; izbor se vremenom približava slobodi nakon što se uspinjuća ličnost približi statusu božanstvenosti, vrhovnosti posvećenja kozmičkim ciljevima, upotpunjenja postignuća kozmičke mudrosti, i krajnosti poistivjećenja volje stvorenog bića s voljom i putem Boga.

8. KONTROLA I NADKONTROLA

^{118:8.1 (1301.6)} U vremensko-prostornim tvorevinama, slobodna volja je omeđena sponama i ograničenjima. Evolucija smrtničkog života je isprva mehanička, zatim aktivirana umom, a potom (nakon darivanja ličnosti) njome može početi upravljati duh. Erganska evolucija na nasljenim svjetovimafizičke je ograničena potencijalima izvornih implantacija fizičkog života koje su izveli Prijenosnici Zivota.

^{118:8.2 (1301.7)} Smrtnički čovjek je stroj, živi stroj; njegovo korijenje istinski zadire u fizički svijet energije. Mnoge ljudske reakcije imaju čisto mehaničuu narav; velik dio života nalikuje stroju. No čovjek, mehanizam, predstavlja daleko više nego samo stroj; on je obdaren umom i u njemu živi duh; i premda u toku svog materijalngo života on ne može izbjeći kemijskom i električnom mehanizmu svog života, on može sve naučiti sve bolje vladati ovim strojem fizičkog života i potčiniti ga odlukama mudrosti iskustva tako što će posvetiti ljudski um izvršenju duhovnih poriva unutarnjeg Misaonog Ispravljača.

^{118:8.3 (1301.8)} Dok mehanizam ograničava, duh oslobađa, djelovanje volje. Nesavršen izbor koji ne počiva pod upravom mehanizma, koji se nije poistovjetio s duhom, opasam je nepostojan. Mehanička dominacija osigurava stabilnost na štetu napretka; ujedinjenje s duhom oslobađa izbor od fizičke razine i istodobno osigurava božansku stabilnost koju donosi povišen kozmički uvid i uvećano kozmičko razumijevanje.

^{118:8.4 (1302.1)} Velika opasnost opsjeda stvoreno biće koje, postigavši oslobođenje od okova životnog mehanizma, ne uspije nadoknaditi ovaj gubitak stabilnosti tako što će postići skladnu i djelotvornu zajednicu s duhom. Nakon što se relativno oslobodi mehaničke stabilnosti, sloboda stvorenog bića može pokušati postići samooslobođenje neovisno o značajnijem poistovjećenju s duhom.

^{118:8.5 (1302.2)} Radi cjelokupnog principa biološke evolucije, primitivni čovjek se ne može pojaviti na naseljenom svijetu obdaren značajnom mjerom samoobuzdanja. Radi toga, isti stvaralački plan koji je uzrokovao evoluciju, pruža ta spoljašnja sredstva obuzdanja vremena i prostora, gladi i straha, koja djelotvorno ograničavaju podduhovni opseg izbora tako nerazvijenih stvorenih bića. Kako čovječji um uspijeva prekoračiti sve teže prepreke, isti ovaj stvaralački plan stvara uvjete za polagano uvećanje rasnog nasljeđa teško stečene iskustvene mudrosti--drugim riječima, uspostavlja ravnotežu između sve slabijih spoljašnjih ograničenja i sve viših unutarnjih obuzdanja.

^{118:8.6 (1302.3)} Sporost evolucije--ljudskog kulturnog napretka--pruža svjedočanstvo djelotvornosti te kočnice--materijalne inercije--koja tako djelotvorno usporava opasnu brzinu napretka. Samo vrijeme tako ublažava i neutralizira potencijalno smrtonosne rezultate preuranjenog oslobođenja ljudskog djelovanja od bližih ograničenja. Jer prilikom prebrzog napretka kulture, u slučajevima gdje materijalno dostignuće preteče evoluciju obožavalačke mudrosti, civilizacija u sebi nosi retrogresivno sjeme; i ako im uvećanje iskustvene mudrosti ne pruži snagu i potrporu, takva će ljudska društva izgubiti visoke premda prerano stečene razine postignuća i "tamno doba" međuvlađa mudrosti pružit će svjedočanstvo neumoljivoj potrebi da se uspostavi izgubljena ravnoteža između samooslobođenja i samoobuzdanja.

^{118:8.7 (1302.4)} Kaligastijin se nitkovluk sastoji u tome što je nastojao obići komponentu vremena koja upravlja naprednim ljudskim oslobođenjem--proizvoljno uništenje obuzdavajućih prepreka, prepreka koje smrtnički umovi toga vremena još uvijek nisu bili iskustveno prevazišli.

^{118:8.8 (1302.5)} Um koji je u stanju djelomično premostiti vrijeme i prostor samim ovim činom dokazuje da posjeduje sjeme mudrosti koje je u stanju djelotvorno služiti u zajednici s prevaziđenom preprekom obuzdanja.

^{118:8.9 (1302.6)} Lucifer je istodobno nastojao poremetiti upravu vremena koja obuzda prerano postignuće izvjesnih sloboda u lokalnom sistemu. Lokalni sistem koji je stabiliziran u svjetlu i životu iskustveno je postigao stanovišta i uvide koji su omogućili djelovanje mnogih vještina koje bi se pokazale razdornim i destruktivnim da su uvedene za ranijih stadija istog tog svijeta.

^{118:8.10 (1302.7)} Kako se čovjek oslobađa okova straha, kako svojim strojevima povezuje kontinente, i kako svojim zapisima povezuje generacije i stoljeća, on mora postaviti na mjesto svakog prevaziđenogobuzdanja novo i dobrovoljno obuzdanje koje nalažu moralne odluke sve šire ljudske vizije. Ova samonametnuta obuzdanja istodobno predstavljaju najsnažnije i najkrhkije komponente ljudske civilizacije--koncepte pravde i ideale bratstva. Čovjek čak postaje vrijedan obuzdavajućeg ruha milosrđa kad se usuđuje voljeti svoje bližnje, dok postiže početke duhovnog bratstva svakom prilikom kad se prema njima odluči odnositi onako kako bi sam očekivao da se drugi odnose premanjemu, čak i onako kako misli da bi se Bog prema njima odnosio.

^{118:8.11 (1303.1)} Automatsko reagiranje svemira u kozmosu stabilno je i u izvjesnom smislu čak i trajno. Ličnost koja zna Boga i želi činiti njegovu volju, koja posjeduje uvid duha, božanski je stabilna i vječno postojeća. Čovjekova se najveća kozmička pustolovina sastoji u prijelazu njegovog smrtničkog uma od stabilnosti mehaničke statike do božanstvenosti duhovne dinamke, i on postiže ovaj preobražaj silom i postojanošću odluka svoje ličnosti, u svakoj životnoj situaciji izjavljujući, "Moja je volja da bude tvoja volja."

9. KOZMIČKI MEHANIZMI

^{118:9.1 (1303.2)} Zajednički, vrijeme i prostor tvore mehanizam glavnog svemira. Oni su sredstva kojima konačna stvorena bića mogu postojati u kozmosu istodobno s Beskonačnim. Vrijeme i prostor djelotvorno izliraju konačna bića od apsolutnih razina. No ova izolirajuća sredstva bez kojih smrtnici ne bi mogli postojati, izravno graniče raspon konačnog djelovanja. Premda bez njih, stvorena bića ne bi bila u stanju djelovati, ona značajno oragničavaju djela svakog stvorenog bića.

^{118:9.2 (1303.3)} Mehanizmi koje proizvode viši umovi oslobađaju njihove stvaralačke izvore, dok do izvjesnog stupnja neminovno ograničavaju djelovanje svih podređenih inteligencija. Kozmičkim stvorenjima, ova ograničenja postaju jasno uočljiva u vidu mehanizama koji vladaju u svemirima. Čovjekova volja nije posve slobodna; izvjesna ograničenja sužavaju raspon njegovog odabira, premda je u okviru ovog odabira čovjekova volja relativno suverena.

^{118:9.3 (1303.4)} Životni mehanizam smrtničke ličnosti--ljudsko tijelo--predstavlja proizvod nadsmrtničke stvaralačke zamisli; sam čovjek ga stoga nikad neće moći u cjelosti kontrolirati. Jedino kada uspinjući čovjek, nakon što bude spojen s Ispravljačem, sam stvori mehanizam kojim će postići izražaj ličnosti, on će postići savršenu kontrolu ovog mehanizma.

^{118:9.4 (1303.5)} Veliki svemir predstavlja mehanizam kao i organizam--kako je i mehanički i živ-- živi mehanizam kojeg pokreće Vrhovni Um, koji se usklađuje s Vrhovnim Duhom i koji postiže izražaj na najvišim razinama ujedinjenja moći i ličnosti u vidu Vrhovnog Bića. Zanijekati postojanje mehanizma konačne tvorevine znači zanijekati činjenicu i potcijeniti stvarnost.

^{118:9.5 (1303.6)} Mehanizmi su proizvod uma, oni su stvaralački um koji djeluje kako u sastavu tako i iznad kozmičkih potencijala. Mehanizmi predstavljaju utvrđene kristalizacije misli Stvoritelja i uvijek djeluju u skladu s konceptom slobodne volje od koje su potekli. No svrsishodnost izvjesnog mehanizma počiva u njegovom porijeklu a ne u njegovom djelovanju.

^{118:9.6 (1303.7)} Nemojte misliti da ovi mehanizmi graniče djelovanje Božanstva; prije je istina da upravo zahvaljujući njima, Božanstvo može postići jednu fazu vječnog izražaja. Osnovni kozmički mehanizmi nastaju kao odgovor na apsolutnu volju Prvog Izvora i Centra i stoga moraju vječno djelovati u savršenom skladu s planom Beskonačnog; oni zaista predstavljaju uzorke samog tog plana koji nisu voljne naravi.

^{118:9.7 (1303.8)} Do izvjesne mjere razumijemo metodu usklađenja Rajskog mehanizma s ličnosti Vječnog Sina; ona proizlazi iz djelovanja ZdruženogČinitelja. Isto tako, teoretski nagađamo način djelovanja Univerzalnog Apsoluta u odnosu na teoretske mehanizme Bezuvjetnog i potencijalnu osobu Apsolutnog Božanstva. No u evoluirajućim Božanstvima Vrhovnog i Ultimnog, opažamo da se izvesne bezlične faze stvarno ujedinjuju s njihovim voljnim protuparovima, čime evoluira novi odnos između uzorka i osobe.

^{118:9.8 (1304.1)} U vječnosti prošlosti, Otac i Sin su našli jedinstvo u zajedničkom izražaju Beskonačnog Duha. Ako u vječnosti budućnosti Sinovi Stvoritelji i Stvaralački Duhovi lokalnih svemira vremena i prostora postignu stvaralačko jedinstvo u domenama spoljašnjeg prostora, što će proizaći iz njihove zajednice i postati združeni izražaj njihovih božanskih naravi? Može biti da ćemo biti svjedoci dotada neotkrivenog ispoljenjaUltimnog Božanstva, novi oblik visokog administrativnog upravitelja. Takva bića mogu posjedovati visoke povlastice ličnosti kako će u njima biti ujedinjen lični Stvoritelj, bezlični Stvaralački Duh, iskustvo smrtnog stvorenog bića, te sve viša personifikacija Božanske Služiteljice. Takva bi bića mogla biti ultimna kako će njima biti postignuto ujedinjenje lične i bezlične stvarnosti, dok će istodobno spajati iskustva Stvoritelja i stvorenog bića. Kakva god bila svojstva takvih trećih ličnosti ovih mogućih operativnih trojstava tvorevina spoljašnjeg prostora, oni će se djelomično odnositi prema svojim Stvaralačkim Očevima i svojim StvaralačkimMajkama na isti način na koji se Beskonačni Duh odnosi prema Ocu Svih i Vječnom Sinu.

^{118:9.9 (1304.2)} Vrhovni Bog predstavlja personifikaciju cjelokupnog kozmičkog iskustva, usredotočenje sve konačne evolucije, maksimalno uvećanje sve stvarnosti stvorenog bića, dovršenje kozmičke mudrosti, utjelovljenje skladnih ljepota vremenskih galaksija, istinu kozmičkih značenja uma i dobrotu vrhovnih vrijednosti duha. I u vječnoj budućnosti, Vrhovni Bog treba ujediniti i povezati ove mnogostruke konačne različitosti u jednu smislenu iskustvenu cjelinu, upravo kao što ovog časa na apsolutnim razinama egzistencijalno ujedinjene u Rajskom Trojstvu.

10. ULOGE PROVIDNOSTI

^{118:10.1 (1304.3)} Providnost ne znači da je Bog unaprijed za nas o svemu odlučio. Bog nas suviše voli kako bi mogao takvo što učiniti, jer ti bi bilo jednako kozmičkoj tiraniji. Čovjek uistinu ima relativnu moći odabira. Isto tako, božanska ljubav nije kratkovida briga koja bi razmazila čovječju djecu pretjerano im ugađajući.

^{118:10.2 (1304.4)} Otac, Sin i Duh--kao Trojstvo--nisu Svemoćni Vrhovni, premda se vrhovnost Svemogućeg bez njih nikad ne bi mogla ispoljiti. U svom razvoju, Svemogući se usredotočuje na Apsolute aktualnosti dok se zasniva na Apsolutima potencijalnosti. Međutim, uloge Svemogućeg Vrhovnog odnose se na djlovanje Rajskog Trojstva.

^{118:10.3 (1304.5)} Stoga se čini da se u Vrhovnom Biću djelomično ujedinjuju sve faze kozmičke aktivnosti ličnošću istog ovog iskustvenog Božanstva. Kad, stoga, želimo promatrati Trojstvo kao jednog Boga i ako ograničimo ovaj koncept na trenutno veliki svemir u njegovom sadašnjem poznatom i organiziranom okviru, možemo otkriti da evoluirajuće Vrhovno Biće predstavlja dolomično predočenje Rajskog Trojstva. I dalje može ustanoviti da ovo Vrhovno Biće evoluira kao sinteza ličnosti koja povezuje konačnu materiju, um i duh velikog svemira.

^{118:10.4 (1304.6)} Bogovi imaju svojstva dok Trojstvo ima uloge i poput Trojstva, providnost predstavlja ulogu koja se sastoji od naduprave svemirom nad svemirima koja nije lična, a koja se proteže od evolucijskih razina Sedmostrukog ujedinjujući se u moći Svemogućeg sve više, do transcendentnihrazina Ultimnosti Božanstva.

^{118:10.5 (1304.7)} Bog voli svako stvoreno biće kao svoje djete, i ta se ljubav pruža zakrilje svakom biću cijelog vremena i prostora. Providnost djeluje u odnosu na cijelo i tiče se djelovanja bilo kojeg stvorenog bića kako se to djelovanje odnosi naspram cijelom. Mjera do koje providnost intervenira u životu izvjesnog bića ukazuje na značaj djelovanja tog bića u pogledu evolucijskog rasta neke cjlokupne jedinke; ta cjelokupna jedinka može biti cijela rasa, cijal nacija, cijeli planet ili čak cijela viša cjelokupnost. Značaj uloge stvorenog bića predstavlja to što podstiče djelovanje providencije, a značaj samog tog stvorenog bića ili osobe.

^{118:10.6 (1305.1)} Unatoč tome, kao osoba Otac se uvijek može očinski uplesti u tok kozmičkih događaja u skladu s Božjom voljom, u suglasnosti s Božjom mudrošću i vođen motivacijom Božje ljubavi.

^{118:10.7 (1305.2)} No ono što čovjek naziva providnošću, vrlo često predstavlja proizvod njegove mašte, povoljan premda slučajan splet okolnosti. U konačnoj domeni kozmičke egzistencije, međutim, postoji stvarna i javljajuća providnost, istinsko i aktualizirajuće usklađenje energija prostora, kretnji vremena, misli intelekta, ideala karaktera, žudnji duhovne naravi i svrsishodnih voljnih djela evoluirajućih ličnosti. Okolnosti materijalnih domena susreću krajnju konačnu integraciju uzajamno isprepletenih prisutnosti Vrhovnog i Ultimnog.

^{118:10.8 (1305.3)} Kako se mehanizmi velikog svemira usavršavaju postižući krajnju preciznost koja je moguća zahvaljujući umnoj nadkontroli, i kako se um stvorenog bića uspinje do savršenog postignuća božanstvenosti zahvaljujući usavršenoj integraciji s duhom, i kako se zatim Vrhovni javlja kao aktualni ujedinitelj svih ovih kozmičkih pojava, providnost postaje sve uočljivija.

^{118:10.9 (1305.4)} Izvjesni nevjerojatno srećni uvjeti koji povremeno znaju prevladati na evolucijskim svjetovima mogu biti rezultat postupno javljajućeg Vrhovnog, prvi nagovještaj njegovih budućih aktivnosti. Najveći dio onoga što smrtni čovjek naziva providnošću ustvari to nije; čovjekov sud o takvim stvarima uveliko je opterećen nedostatkom dalekovidog razumijevanjaistinskih značenja životnih okolnosti. Najveći dio toga sto čovjek naziva srećom ustavi može biti nesreća; naklonost sudbine koja čovjeku pruža nezarađenu dokolicu i nezasluženo bogatstvo može biti najveća ljudska nesreća; naizgled okrutna ruka izopačene sudbine koja zasipa nekog napaćenog smrtnika velikim nevoljama može ustvari biti preobražajna vatra koja kali meko željezo nezrele ličnosti u prekaljeni čelik stvarnog karaktera.

^{118:10.10 (1305.5)} U evoluirajućim svemirima djeluje istinska providnost koju su stvorena bića u stanju razabrati ovisno o mjeri postignuća sposobnosti da raspoznaju svrhu evoluirajućih svemira. Cjelovita sposobnost stvorenog bića da opazi kozmičke namjere jednaka je evolucijskom upotpunjenju njegovog razvoja i može se ispoljiti kao postignuće Vrhovnog u okviru trenutnog stadija nepotpunih svemira.

^{118:10.11 (1305.6)} Očeva ljubav izravno djeluje u srcu individue, neovisno o djelima ili reakcijama svih drugih individua; odnos je ličan--čovjek i Bog. Nelična prisutnost Božanstva (Svemogući Vrhovni i Rajsko Trojstvo) ispoljava interes prema cijelom, ne prema njegovom dijelu. Providnost nadkontrole Vrhovnog postje sve očiglednija kako jedan za drugim, dijelovi kozmosa napreduju u postignuću konačnih sudbina. Kao sistemi, zviježđa, svemiri i nadsvemiri postaju stabilizirani u stadiju svejtla i žvota, Vrhovni se sve više pojavljuje kao smisleni uskladitelj svih događaja, dok se Ultimni sve više pojavljuje kao sveopći transcendentalni ujedinitelj.

^{118:10.12 (1306.1)} U početnom stadiju evolucijskog svijeta, čini da prirodne pojave materijalnog reda djeluju protivno osobnim željama ljudskih bića. Smrtnom čovjeku je vrlo teško razumjeti najveći dio onog što se odvija na evolucijskim svjetovima--zakon prirode najčešće djeluje okrutan, bezdušan i ravnodušan naspram svega što čovjek shvaća istinitim, lijepim i dobrim. No u toku daljeg planetarnog napretka čovječanstva, opažamo da na ovo stanovišto utječu slijedeći faktori:

^{118:10.13 (1306.2)} 1. Čovjekovo sve više gledište-- njegovo sve veće razumijevanje svijeta u kojem živi; njegova sve veća sposobnost da razumije materijalne činjenice vremena, smislene ideje misli i vrijedne ideale duhovnog uvida. No sve dok ljudi pri mjerenju budu koristili jedino stvari fizičke prirode,nikad se ne mogu nadati da će naći jedinstvo u vremenu i prostoru.

^{118:10.14 (1306.3)} 2. Čovjekova povišena kontrola-- postupno nakupljanje znanja o zakonima materijalnog svijeta, cilju duhovne egzistencije i mogućnostima filozofske koordinacije ovih dvaju stvarnosti. Za najranijeg neciviliziranog stadija, čovjek je bio bespomoćan pred naletima djelovanja prirodnih sila, dok je istodobno robovao okrutnoj ruci vlastitih unutarnjih strahova. Poluciviliziran čovjek počinje razotkrivati tajne prirodnog svijeta, i njegova znanost polagano premda djelotvorno uništava njegove predrasude, istodobno pružajući novu i proširenu osnovu za razumijevanje filozofskih značenja i vrijednosti istinskog duhovnog iskustva. Kad postane civiliziran, čovjek će postići relativnu kontrolu nad fizičkim silama svoga planeta; Božja će ljubav u njegovom srcu djelotvorno zračiti kao ljubav prema njegovim bližnjima, dok će se vrijednosti ljudske egzistencije početi približavati granicama ljudske sposobnosti.

^{118:10.15 (1306.4)} 3. Čovjekova kozmička integracija-- uvećanje ljudskog uvida zajedno s uvećanjem ljudskog iskustvenog postignuća koji omogućuju bliži sklad s ujedinjujućom prisutnošću Vrhovnosti--Rajskog Trojstva i Vrhovnog Bića. I upravo to uspostavlja suvrerenu vlast Vrhovnog na svjetovima koji su već dugo postigli stabilizaciju u stadiju svjetla i života. Takvi su napredni planetu uistinu pjesme sklada, prizori ljepote stečene dobrote koja je proizašla iz potrage za kozmičkom istinom. I ako se takve stvari mogu dogoditi na planetu, tada se još veličanstvenije stvari mogu dogoditi u sistemu i uvećim jedinaka velikog svemira, kako iste budu postizale stabilizaciju koja proizlazi iz iscrpljenja potencijala konačnog razvoja.

^{118:10.16 (1306.5)} Na planetu tako naprednog reda, providnost je postala aktualnost, životne okolnosti su uzajamno usklađene, no to ne proizlazi samo odatle što je čovjek uspio ovladati materijalnim problemima ovog svijeta; to isto tako rezultat toga što je čovjek počeo živjeti u skladu s kozmičkim pravcem kretanja; on ide stazom Vrhovnosti, u smijeru postignuća Oca Svih.

^{118:10.17 (1306.6)} Božje je kraljevstvo u ljudskim srcima i kada ovo kraljevstvo bude aktualizirano u srcu svake individue izvjesnog svijeta, Božja će vlast na tom planetu postati aktualna; i ovo je postignuta suverena vlast Vrhovnog Bića.

^{118:10.18 (1306.7)} Kako bi ostvario providnost u vremenu, čovjek prvo mora obaviti zadatak postignuća savršenstva. No čovjek čak i sada može doživjeti nagovještaj ove providnosti u cjelovitosti njenog značenja tako što će promisliti o kozmičkoj činjenici da sve stvari, bile dobre ili zle, zajednički rade na unapređenju nastojanja smrtnika koji znaju Boga da nađu Oca svih.

^{118:10.19 (1306.8)} Providnost se može sve bolje opaziti kako čovjek stremi naviše, od materijalnog do duhovnog. Postignućem upotpunjenog duhovnog uvida, uspinjuća ličnost stječe sposobnost da opazi sklad u onome što joj se prethodno činilo kaotičnim. Čak i moronija mora predstavlja stvari napredak u ovom smijem.

^{118:10.20 (1307.1)} Providnost je djelomično nadkontrola nepotpunog Vrhovnog koja se ispoljava u nepotpunim svemirima i koja stoga mora biti:

^{118:10.21 (1307.2)} 1. Nepotpuna--radi nepotpunosti aktualizacije Vrhovnog Bića, te

^{118:10.22 (1307.3)} 2. Nepredvidiva--radi toga što nepostojani stavovi stvorenog bića variraju od razine do razine, uzrokujući naizgled nejednaku recipročnu reakciju naspram Vrhovnog.

^{118:10.23 (1307.4)} Kad ljudi mole da se ruka providnosti umiješa u okolnosti njihova života, odgovor na njihove molitve se vrlo često sastoji od promjene njihovog stava prema životu. No providnost nije bilo hirovita ili fantastična i magična. Ona predsatvlja polagano ali sigurno javljanje moćnog suverenog vladara konačnih svemira, čiju veličanstvenu prisutnost evoluirajuća stvorena bića povremeno mogu opaziti u toku svog kozmičkog napredovanja. Providnost je polagan i siguran pokret galaksija prostora i ličnosti vremena prema ciljevima vječnosti, prvo u Vrhovnom, zatim u Ultimnom, a vjerojatno i u Apsolutnom. A vjerujemo da ista ova providnost djeluje i u beskonačnosti, i to je volja, djela i namjera Rajskog Trojstva koje pokreće kozmičuu panoramu svemira nad svemirima.

^{118:10.24 (1307.5)} [Pod pokroviteljstvom Moćnog Glasnika koji privremeno boravi na Urantiji.]